ponedjeljak, 30.04.2012.
Drvosječa s baritonom u glasu, lovac s klarinetom u grlu
..ispod golem kamen, golem gušter...
Konačno drvosječa koji me može nositi na ramenima.
Hoda naokolo bez kutije s alatom, bez zaštitne maske
ali sve potrebne alatke ima uvijek pri ruci.
Žonglira svrdlom i bušilicom.
Može stajati na propuhu
a da ne dobije upalu uha.
Lakoćom lomi stijene zubima
a mene hrani najsitnijem pijeskom.
Izbija mi plombe iz zubiju.
Svojom gigantskom šapom istodobno mi
začepi usta i pokrije oči.
Mijenja boju glasa prema potrebi.
Vješto pliva u tenoru,
dok nešto manji uspjeh bilježi u baritonu,
ali zato u basu obara sve rekorde.
Šampion s najboljim ulovom
pod svojom snažnom mišicom
pozira za naslovnice.
Konačno onaj koji mi skida kuglu s noge,
namotava sidro.
Onaj koji mi ne trpa stvari u ruksak na leđima,
već stavlja novčiće u džubox.
Bez suvišnih pitanja, replika i didaskalija.
Ja sam. Ta sam.
Samo svoja sam.
- 14:05 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
nedjelja, 26.02.2012.
Disciplina kičme
(Inteligentna i sama sebi neprijatelj)
Dočekala sam konačno (živa i zdrava) i tu misteroznu emotivnu zrelost. Je li ona pronašla mene il sam ja nju, manje je važno. Važna je količina mudrosti koju je donijela sa sobom, ta mudrosna gramaža koju je ponijela u paketu. I sad se pitam zašto sam toliko uporno željela biti silno mudra i otkriti sve što me oduvijek zanimalo o ljudskim odnosima, o svim uvjetima, okolnostima i kriterijima u kojima funkcioniraju i opstaju, kad sam sigurna da što više znam, činim se sama sebi glupljom. I disfunkcionalnijom. Počinjem vjerovati da zrelost ne dolazi znanjem i iskustvom koje nas nauči kakvoj lekciji, već odustajanjem. Odustajanjem od dojučerašnjih snova, ideala, iluzija, tvrdokornog optimizma i vjere u najbolje u ljudima. A započinje generalnim čišćenjem roletni na očima, škura na kapcima, onim vlastitim.
Nakon silnog rada, truda i znoja kojeg sam prolila i kičme koju sam savijala ne bi li razumjela i opravdala sve muške promašaje, otkrila misterije koje se kriju iz svih tih krivih poteza (a kad tamo ničega a kamoli misterije!), svečano objavljujem da odustajem. Umorna od analiza, istraživanja, ispitivanja uzoraka, uzimanja anamneze i preispitivanja obiteljskog stabla nakon kojeg slijedi indukcija, dedukcija i ostale logičke bravure a sve kako bi nas dvoje funkcionirali. Umorna od osiguravanja najidealnijih uvjeta, preoravanja kako bih stvorila najplodnije tlo ne bi li on rastao. Svečano objavljujem odustajanje i najavljujem disciplinu vlastitoj kičmi dok amortiziram čekanje da se konačno pojavi netko tko će se početi ozbiljno i posvećeno baviti samnom. Da osjetim egzotiku poput interesa, borbe, želje, iskrenosti, otvorenosti, zdravih osjećaja, poštenih namjera, par kvalitetnih muških muda. Prije nego izumru i završe u ropotarnici povijesti kao slatkiši za dinosaure. Ili inteligentne žene. Inteligentne žene koje su kao takve same sebi neprijatelj.
- 17:16 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (4) - Can' touch this! - #
srijeda, 22.02.2012.
Nije James već je Clint
Dođe i to vrijeme kad čovjek počne vagati, koristiti vještinu balansiranja, interpersonalnog pregovaranja o poželjnom i onom od čega bi trebalo bježati. U nekim godinama više se ne bježi. Više ništa ne izgleda toliko strašno i nepodnošljivo da ne bi ušlo u legitimnu borbu pregovaranja, nešto što se ne da progutati.
Dođe i to doba da se više ne traži James Dean, već se Clint Eastwood pokaže potrebnijim. Valjda jer ženi treba sigurnost - pancirka i pištolj (čitaj: par muških muda i hrabrost da ih upotrijebi). Pa makar za samoubojstvo, ukoliko shvati da je pogriješila u odabiru i da bi joj James nekako više odgovarao. Život u paru bi da, trebao biti zabavan no, genetski uzrokovanom inercijom pospješenom surovosti životne stvarnosti i dnevne praktične dokolice, više od zabave ženi treba sigurnost i zaštita, pomoć i partnerstvo. Al', istinsko partnerstvo koje se manifestira u onom osjećaju da na svog partnera možeš računati, da je tu na raspolaganju. U takvim uvjetima će žena uvijek i s lakoćom naći razloga za smijeh. Način da se ugrije. Da u paru nikada ne bude hladno, da nikada ne stane cirkulacija, da se krećete, po mogućnosti uvijek naprijed jer samo u tom smjeru može biti neki napredak, izazov, uzbuđenje, nešto (više). No, je li više ono čemu zapravo treba stremiti? Nije li tamo gdje je više, uvijek i opasnost da bude previše, da bude viška a da se u višku krije i loše? Koji megaloman je bio uistinu sretan čovjek? Ako ga tko poznaje neka mi ga pokaže. Jel' među živima? Jel' tu, s nama? Smije li se? Posjeduje li pištolj? Jel' cool kao Clint?
Hoćeš - nećeš, novac je od pamtijevijeka u srodnoj vezi s količinom privrženosti. Budući da, u patrijarhatu, kojeg žene gnoje kako bi muškarci uspijevali u svim uvjetima i podlogama, oni u većini slučajeva i danas, manje ili više simbolički, kupuju žene. Što god mislili o tome, činjenica je da svi mi imamo svoju cijenu. Netko ju je dobro odredio, dok ostali često pogriješe u samoprocjeni. Svatko od nas ulazi u odnos, vezu bilo koje naravi s određenim očekivanjima što se pokaže kao jedna od najvećih pogrešaka. Formiranjem romantizirane i idealizirane slike drugoga, situacije, odnosa ili čega već, obojane našim vlastitim projekcijama dovodimo se u opasnost od sklapanja po nas nepovoljnog ugovora. Otvoriš lijepo upakiranu kutiju, prekopaš njen sadržaj i ustanoviš da u njemu nema onoga što si očekivao naći. Svakome se u životu omakne da ne obrati pažnju na sitna slova, no stvar je ionako u načinu na koji se suočavamo sa sanacijom vlastitih sranja. Obično tada pošteni i vješti među nama pronađu najbolje rješenje, dok se oni ogorčeni i omađijani egom uvaljaju u vlastita govna i ostanu smrditi do kraja života.
- 12:59 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
petak, 20.01.2012.
Cenzuritis
On pati od kroničnog cenzuritisa.
Zapravo, on boluje od njega,
a ja patim. Snosim posljedice.
Svakom njegovom šutnjom
dobivam nove simptome.
Osjetim na koži nove promjene.
Grčevito se držim za svaki njegov izdah,
ubijam se od interpretacije
svake njegove i najsitnije mimike.
Postajem vrhunski stručnjak
za dešifriranje tajnih znakova.
Rasturit ću i Morseov i tajni kod.
Dajte mi sve svjetske misterije da ih otkrijem
sad kad me krenulo ovako sjajno.
Ono što uporno pokušavam zapravo je razumjeti
zašto mi uskraćuje bilo kakvu povratnu informaciju,
što pokušava sakriti od mene,
od čega me želi zaštititi, izolirati,
kad mu jasno dajem do znanja
da sam otporna na sve vrste udaraca.
I da bih baš rado da me malo boli.
Da mi nešto prouzrokuje.
Svjesno. S intencijom.
Servira neki osjećaj.
Napravi neki nered.
Ponudi nešto samo njegovo.
Nešto organsko.
Iz bilo kojeg organa
po vlastitom izboru.
- 16:00 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
srijeda, 11.01.2012.
Pucaj, ne bojim se
Dok me gleda, zapravo me nišani.
Gleda u moja ista dok se pomiču i to ga zabavlja,
jer sadržaj ne uspijeva razumjeti.
Nema jednostavno kapaciteta za procesiranje.
Kad bi na sekundu izvadio glavu is svoje guzice i pomirisao me,
shvatio bi koliko sam ljekovita.
Al' on ipak puni šanžer brojnim, marljivo sakupljanim izmima.
Sprema se raniti me pokojim citatom.
Dok molim u sebi da konačno jednom nešto kaže iz muda.
Vlastitih.
Rado bih ga ukrcala na spori brod za Kinu
- 14:08 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
utorak, 27.12.2011.
U ime oca, sina i svih nas luđaka
Odričem se luksuza pripadanja.
Odričem se ljudskih epiteta, apetita i svih srodnih im tema.
Danas se opraštam od onih koji su mi formom nalik,
onih koji hodaju u svojim kožama kao u cipelama,
koji nose svoja fizička tijela kao pomodne torbice,
koji se kite poželjnim vrlinama kao modnim dodacima.
Posljednjih dana ne osjećam se najbolje kao ljudsko biće.
Mislim da mi se forma istrošila, izlizala kao što se izližu đonovi cipela.
Evo, pristajem na predaju.
Predaju koja podrazumijeva moj neuspjeh da ostanem i opstanem ljudsko biće. Pristajem na transcendenciju. Na to da se ponovo kreiram, poprimim sasvim drugi, meni odgovarajući oblik.
Pristajem na proglašenje nekom drugom vrstom.
Dapače, sama ću se deklarirati.
Samoinicijativno pristajem proglasiti se ludom.
Vjerujem da se svaki izdvojeni ovako osjećao na početku.
Neprilagođeno. Zatim izolirano.
Zapravo, već jako dugo vremena se osjećam izolirano.
Usamljeno.
Uvijek sam pomišljala da je riječ o jednostavnoj formi tuge.
Vjerovala sam da sam tužna iz nekih samo meni logičnih razloga.
Samo ih nikad nisam pronalazila. Usustavljivala.
Nisam mislila da je potrebno.
Jer ionako sam usamljena u tugovanju,
pa kome onda uopće treba išta objašnjavati.
Zato dan danas ne volim didaskalije.
Objašnjenja su općenito, potpuno suvišna.
A sve što je suvišno ne treba koristiti.
Tako je jednostavno.
Kao i sve pametne stvari u životu.
Zato, hajmo šutjeti.
I uživati u šutnji.
Zajedno.
U ime svih nas luđaka.
- 16:52 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (4) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 19.12.2011.
Tuga organskog porijekla
Ova je tuga organskog porijekla.
Ona koja dolazi po defaultu i
da se stoga, nisi usudio pomisliti
da ova drama ima veze s tobom.
S činjenicom da me ne voliš,
s hladnokrvnom izjavom koja
odzvanja mojim univerzumom,
eksplodira pri sudaru
sa svakim mojim atomom pojedinačno
pri čemu ostavlja popriličan nered.
Sve moje misli organizirale se se,
udružile kako bi kreirale priču,
priču koja je potencijalno mogla biti naša,
biti čak i nježna, lijepa i topla,
priču koja je počela, rasplela se i umrla
u samo jednom trenu tvoje ravnodušnosti
utemeljenoj na tvrdoj logici.
Tamo neka počiva.
Počivajte i ti i tvoja tvrda logika.
U miru.
I dok posrćem u potrazi
za razlozima, argumentima i činjenicama
kojima gradim čvrstu, uvjerljivu kampanju u svoju korist,
svakim dokazom napušta me vjera u smisao,
pa se okrećem radikalnom potezu
kao svom jedinom izlazu
i skidam te sa sebe
kao što se skida flaster,
jer nema smisla pokrivati ranu
kad će ionako proći vremenom.
Mora. Proći će me.
Morat će.
Hoće.
- 12:36 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
utorak, 29.11.2011.
Otporna na euforiju
Ovaj spokoj ništa ne može ugroziti.
Organizam koji je otporan.
Sustav koji funkcionira.
Nema igre uzrujavanja.
Pravila su jasna. Ta da ih nema.
Sve dok je igra samo moja.
Ja sam jedina igračica.
Bez konkurencije u kategoriji.
Pa nema ni turnira.
Nažalost, ne idem na natjecanja.
Vježbam sama u dvorani.
Treninzi su poprilično neuzbudljivi.
Bez spektakla.
Bez publike.
Bez fun kluba.
- 15:50 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
četvrtak, 17.11.2011.
Naslovna
Ova pjesma će biti hit.
Ovom pjesmom započet ću svoju prvu zbirku pjesama
koja će biti objavljena.
Urednik će pametno odlučiti staviti ju na prvu stranicu.
Osvojit će prestižne pjesničke nagrade.
Nakladnici će zadovoljno trljati rukama,
natjecati se tko će mi ponuditi
najbolji ugovor za iduću zbirku,
predlagat će i roman čak.
Vješto me hrabriti da se primim tog,
za mene lakog posla, jer vjeruju da ja to mogu.
Zatim će redom uslijediti:
pozivi na brojna književna događanja, sajmove,
mikrofoni će tražiti moju izjavu
potpisivajući me kao pjesnikinju/književnicu,;
past će i neka unosna tv reklama,
kampanja za moje zaštitno lice nekog kozmetičkog proizvoda,
poput kreme za lice protiv starenja
namjenjene srednjovječnim ženama
koje na vrijeme razmišljaju o uščuvanju svoga besprijekornog tena
prije pojavljivanja prvih mimičkih bora (nedajbože).
Dogodit će se i neki neizbježni, medijski vrlo popraćen
brak s estradnom barabom,
jer kako drugačije?
Mora se jesti, napuniti frižider,
kupiti nove cipele koje će komentirati krda stilista,
s visokom potpeticom kojom ću gaziti po srcima poštenih muškaraca
tražeći brojke i slova za krpanje redaka,
popunjavanje bijelih stranica omanjeg formata
koje će ljudi masovno grabiti s polica knjižara, kioska, supermarketa, benzinskih crpki,
sve dok tiraža i moj cijeli tim profesionalaca
od mene ne stvore najsjajniju pjesničku zvijezdu
u povijesti samostalne države.
- 13:48 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (4) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 14.11.2011.
Djevojka iz oglasa
Spustila sam roletne. Opet.
Napajam se.
Čistoćom i mirnoćom.
Slavim čudoređe.
Sebično se uščuvavam.
Bujam u svim kontekstima.
Obaram rekorde divotom.
Oko vrata nosim natpis "Rezervirano".
Poslastice kao ja rijetko su na meniju.
Ne ukazujem se u izložbenim vitrinama.
Čekam i redovito se poliram
sve dok ne zasjam u mraku.
Možda pomogne da me lakše pronađu.
Vruća sam, al ne peče kad me primiš u ruke.
Imam zaštitnu ovojnicu
koja amortizira udarce,
ublažuje bol.
Dolazim s dodatnom opremom.
Višestruko sam i pomno opremljena.
Vrlo povoljno.
- 12:19 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
utorak, 26.07.2011.
Tko se boji ljubavi još?
I tako, moj prvi hrabri pokušaj da budem spontana, neobavezujuća, da se opustim i prepustim uživanju dočekao me udarcem šakom u trbuh. Gotovo me onesvijestio. Umalo izazvao epileptični napad od šoka, bola i tuge. I neka je. Trebalo mi je malo. Da me izbije iz mojih dobro poznatih zacementiranih cipela, da me izbaci iz rutine odluka koje sam donosila svjesno, lucidno i racionalno. Ljubav i popratne joj emocije ne slijedi logika. Sada to znam. Jer, sve u vezi našeg kraja nema logike. Kao ni činjenica da netko zreo, inteligentan i sposoban može svjesno bježati od života koji se događa, koji će se događati bez obzira na naše odluke i preferencije. Razumijem da postoje životne situacije koje te boksaju kada najmanje očekuješ, osjećaj straha od nepredvidivosti koji te proganjaju, ali jedina konstanta i neosporiva istina je upravo ta da je život nepredvidiv i da ne postoji način da kontroliramo njegov tijekom u domeni sudbine i onoga što nam je karma pripremila. Upravo iz tih razloga ne mogu shvatiti bijeg od bilo kojeg zanimljivog međuljudskog odnosa obavijenog lijepim emocijama, dobrim provodom i iskrenom, pozitivnom i optimističnom energijom između dvoje ljudi koji se slažu. Često u teškim i neugodnim periodima života osvijestimo njegovu prolaznost, nepravdu, neočekivane udarce i realizacije onoga što nismo planirali ni zamišljali ni u najluđim snovima. Zar nisu to sve argumenti da primamo s veseljem i oduševljenjem sve lijepo što nam upravo taj život može ponuditi? Odbiti poklonjene, bezuvjetne ljepote koje nam se prostru na "izvol'te", sebično je i ludo.
Ja se ne predajem.
Noge su mi hladne.
Al' ugrijat ću se već nekako.
Postat ću maratonac.
Svečano obećajem da
prelazim na duge staze,
na druge staze.
Navikavam se na trnje u stopalima.
Žuljeve na petama.
Udarce svih vrsta.
Radim na kondiciji žrtve
da se pretvorim u šampionku.
- 13:08 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
utorak, 17.05.2011.
Ručna vs. tepih
(progoni me logika)
„Baci se na glavu!“, savjetuje me prijatelj, „Nemoj razmišljat! Samo se baci!“.
I baš bih se rado bacila. Širom raširenih ruku i zatvorenih očiju. Čvrsto bih stisnula kapke, toliko da više nikada ne progledam. Da poživim u magli, polusvijesti, s pola mozga. Druga polovica kao da mi je suvišna, teška i sputava. Taman onoliko da doživim, uživam opušteno u svemu što mi On može pružiti. A ima. Disneyland. Nudi cijeli konglomerat ideja za provod, iskrene emocije servirane na zlatnom pladnju, sirovu ali nježnu tjelesnost i nesputanu seksualnost. Čistu zabavu (pure entertainment!) Život uživo. Sve ono čega se ja bojim unatoč hrabrosti, znanju, samopouzdanju i bogatom repertoaru vještina kojim uspješno odajem dojam da pratim ritam. Ne zaostajem mnogo. Ravnopravan sam suigrač, partner na kojeg se s lakoćom osloniti, koji se bori rukama i nogama i ne poznaje koncept predaje. Redom vrline koje me čine poželjnim u timu pa opet, ne daju mi prostora da se prepustim. I opet me guši ta moja ručna koju sam povukla i ne dam ju spustiti. Čak i po cijenu da izgubim VIP ulaznicu za njegovu tvornicu snova i to u trajno vlasništvo.
Ostvariti funkcionalan odnos s nekim tko ti ne parira bar po većini dimenzija i slojeva čini se kao naporan posao. Isto tako, nije nimalo lako odrediti listu prioriteta po kojima se te dimenzije slažu po svojoj važnosti. Je li važnije za uspjeh odnosa da si partneri odgovaraju po emocionalnoj zrelosti, duhovnoj, financijskoj ili onoj društvenoj? Ili je pak sve stvar kemije koja vibrira između muškarca i žene koja je u stanju poremetiti sve ravnoteže i sile teže? I može li ona biti ljepilo za sve ono što je nespojivo između njih. Može li odličan seks i provod amortizirati sve ono što naši potpuno suprotni karakteri ne mogu. Vrijedi li od samog početka odnosa doprinositi, založiti sve krucijalne vrijednosti, prostirati se kao tepih kad osjetiš da bi to moglo biti to... (daj sve ili ništa / pristaj na sve ili ništa vječna dvojba...progoni me logika...kako da pobjegnem zdravom razumu?)... što točno znači „to je to“? Postoji li to? Je li objašnjivo? Može li se artikulirati? Je li zaista stvarno, opipljivo, osjetljivo ili je ipak riječ o iluziji pomoću koje se prepustimo lijepim osjećajima, uljuljkavamo u ugodni privid, spustimo ručne, zažmirimo i bacimo se?
Pogledam dolje i ustanovim da nema nikakve sigurnosne mreže, vatrogasaca s napuhanim balonima, elastičnog užeta oko noge, savršeno složenog padobrana u ruksaku, zračnog jastuka... samo upitnici iza bezbroj pitanja koja mi se roje po glavi dok uranjam glavu u njegova glatka, snažna prsa, pokušavajući dešifrirati njegovo opušteno bilo koje otkucava pod mojih uhom (koje sam naćulila za sve njegove zvukove)...
- 22:10 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
petak, 15.04.2011.
Status naš svagdanji
Povodom dodjele godišnje nagrade najboljim instrumentalistima, koju je iznjedrila Hrvatska glazbena unija, a organizirala njezina riječka podružnica 11. travnja u Hrvatskom domu na Sušaku, nagrada Status je dobila sasvim novo značenje. Onaj tko očekuje da će čitanjem ovog teksta saznati imena dobitnika nagrada u pojedinim kategorijama, razočarat će se a informaciju će morati potražiti u nekom dnevnom listu ili nekom od portala koji se bavi statistikom i sličnom obradom podataka.
Vrhunske glazbenike kojima se uručivala nagrada za vrhunsko umijeće i vještinu sviranja zasjenilo je vrhunsko umijeće namještanja poslova rodbini, partnerima, prijateljima, kolegama, susjedima kao i vještina sisanja državne sise powered by «Njih par d.o.o.»
Ne znam kako u drugim hrvatskim gradovima, ali kada je riječ o organiziranju nekog glazbenog događaja, sigurna sam da Rijeka zaslužuje titulu najveće organizatorske prčije. Trudim se iz petnih žila, al' me unatoč i usprkos poprilično uzrujava povlašten način na koji uvijek jedni te isti ljudi omaste vlastiti brk lovom iz državne blagajne koju punim ja podjednako kao i sav pošten, radni narod. Tom logikom, trebao bi postojati (i funkcionirati) demokratski i transparentan način koji će omogućiti jednake šanse svima onima koji žele i znaju, da uvale vlastitu šapu u teglicu meda. Pri tom ne impliciram da ini ne rade svoj posao loše, ali odbijam vjerovati da jedino oni i samo oni to rade dobro. Zapravo, treba se diviti silnom multitaskingu kojim ovi ubermuškarci obaraju rekorde, jer ne može svatko postavljati scenografiju, vješto baratati tonskim pultom i zasvirati na sceni poput rock zvijezde (koja usput budi rečeno nije niti bila nominirana). I to sve u istoj večeri! Pa još u pauzama davati podršku svojoj djevojci koja u pozadini obavlja izmišljeni posao za vrlo stvaran honorar! Ako se vratimo na manifestaciju, valja napomenuti kako je u bekstejđu bilo bar dva puta više ljudi nego u publici. Poprilično neugodno ako uzmemo u obzir da su publiku, u velikom broju činili nominirani glazbenici kao i činjenicu da su se besplatne karte dijelile kome god ju je htio. To bi mogla biti posljedica lošeg marketinga, no s talentom autorske ekipe da dobro proda ono što radi, teško je za povjerovati da je baš to slučaj. Što me dovodi do zaključka da se riječani očito ne osjećaju pozvanima na privatne tulume koje, pod krinkom javne manifestacije, upriličuje ekipa iz Nas par d.o.o. ili da im to što oni rade jednostavno nije dovoljno zanimljivo. Puno toga za razmišljati svima onima iz Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke, Grada Opatije i Primorsko-goranske županije koji su podržali dodjelu. Od silnih statusa nažalost, najupečatljivije priznanje odalo se opet uvijek istim Njih par riječkim alfa mužjacima koji su na domjenku upriličenom, između ostalih i za njihove najbližnje, uz zdravicu mantrali:
«Status naš svagdanji daj nam danas i u vijeke dok je Rijeke!»
- 12:23 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
