petak, 20.01.2012.
Cenzuritis
On pati od kroničnog cenzuritisa.
Zapravo, on boluje od njega,
a ja patim. Snosim posljedice.
Svakom njegovom šutnjom
dobivam nove simptome.
Osjetim na koži nove promjene.
Grčevito se držim za svaki njegov izdah,
ubijam se od interpretacije
svake njegove i najsitnije mimike.
Postajem vrhunski stručnjak
za dešifriranje tajnih znakova.
Rasturit ću i Morseov i tajni kod.
Dajte mi sve svjetske misterije da ih otkrijem
sad kad me krenulo ovako sjajno.
Ono što uporno pokušavam zapravo je razumjeti
zašto mi uskraćuje bilo kakvu povratnu informaciju,
što pokušava sakriti od mene,
od čega me želi zaštititi, izolirati,
kad mu jasno dajem do znanja
da sam otporna na sve vrste udaraca.
I da bih baš rado da me malo boli.
Da mi nešto prouzrokuje.
Svjesno. S intencijom.
Servira neki osjećaj.
Napravi neki nered.
Ponudi nešto samo njegovo.
Nešto organsko.
Iz bilo kojeg organa
po vlastitom izboru.
- 16:00 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
srijeda, 11.01.2012.
Pucaj, ne bojim se
Dok me gleda, zapravo me nišani.
Gleda u moja ista dok se pomiču i to ga zabavlja,
jer sadržaj ne uspijeva razumjeti.
Nema jednostavno kapaciteta za procesiranje.
Kad bi na sekundu izvadio glavu is svoje guzice i pomirisao me,
shvatio bi koliko sam ljekovita.
Al' on ipak puni šanžer brojnim, marljivo sakupljanim izmima.
Sprema se raniti me pokojim citatom.
Dok molim u sebi da konačno jednom nešto kaže iz muda.
Vlastitih.
Rado bih ga ukrcala na spori brod za Kinu
- 14:08 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
utorak, 27.12.2011.
U ime oca, sina i svih nas luđaka
Odričem se luksuza pripadanja.
Odričem se ljudskih epiteta, apetita i svih srodnih im tema.
Danas se opraštam od onih koji su mi formom nalik,
onih koji hodaju u svojim kožama kao u cipelama,
koji nose svoja fizička tijela kao pomodne torbice,
koji se kite poželjnim vrlinama kao modnim dodacima.
Posljednjih dana ne osjećam se najbolje kao ljudsko biće.
Mislim da mi se forma istrošila, izlizala kao što se izližu đonovi cipela.
Evo, pristajem na predaju.
Predaju koja podrazumijeva moj neuspjeh da ostanem i opstanem ljudsko biće. Pristajem na transcendenciju. Na to da se ponovo kreiram, poprimim sasvim drugi, meni odgovarajući oblik.
Pristajem na proglašenje nekom drugom vrstom.
Dapače, sama ću se deklarirati.
Samoinicijativno pristajem proglasiti se ludom.
Vjerujem da se svaki izdvojeni ovako osjećao na početku.
Neprilagođeno. Zatim izolirano.
Zapravo, već jako dugo vremena se osjećam izolirano.
Usamljeno.
Uvijek sam pomišljala da je riječ o jednostavnoj formi tuge.
Vjerovala sam da sam tužna iz nekih samo meni logičnih razloga.
Samo ih nikad nisam pronalazila. Usustavljivala.
Nisam mislila da je potrebno.
Jer ionako sam usamljena u tugovanju,
pa kome onda uopće treba išta objašnjavati.
Zato dan danas ne volim didaskalije.
Objašnjenja su općenito, potpuno suvišna.
A sve što je suvišno ne treba koristiti.
Tako je jednostavno.
Kao i sve pametne stvari u životu.
Zato, hajmo šutjeti.
I uživati u šutnji.
Zajedno.
U ime svih nas luđaka.
- 16:52 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (4) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 19.12.2011.
Tuga organskog porijekla
Ova je tuga organskog porijekla.
Ona koja dolazi po defaultu i
da se stoga, nisi usudio pomisliti
da ova drama ima veze s tobom.
S činjenicom da me ne voliš,
s hladnokrvnom izjavom koja
odzvanja mojim univerzumom,
eksplodira pri sudaru
sa svakim mojim atomom pojedinačno
pri čemu ostavlja popriličan nered.
Sve moje misli organizirale se se,
udružile kako bi kreirale priču,
priču koja je potencijalno mogla biti naša,
biti čak i nježna, lijepa i topla,
priču koja je počela, rasplela se i umrla
u samo jednom trenu tvoje ravnodušnosti
utemeljenoj na tvrdoj logici.
Tamo neka počiva.
Počivajte i ti i tvoja tvrda logika.
U miru.
I dok posrćem u potrazi
za razlozima, argumentima i činjenicama
kojima gradim čvrstu, uvjerljivu kampanju u svoju korist,
svakim dokazom napušta me vjera u smisao,
pa se okrećem radikalnom potezu
kao svom jedinom izlazu
i skidam te sa sebe
kao što se skida flaster,
jer nema smisla pokrivati ranu
kad će ionako proći vremenom.
Mora. Proći će me.
Morat će.
Hoće.
- 12:36 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
utorak, 29.11.2011.
Otporna na euforiju
Ovaj spokoj ništa ne može ugroziti.
Organizam koji je otporan.
Sustav koji funkcionira.
Nema igre uzrujavanja.
Pravila su jasna. Ta da ih nema.
Sve dok je igra samo moja.
Ja sam jedina igračica.
Bez konkurencije u kategoriji.
Pa nema ni turnira.
Nažalost, ne idem na natjecanja.
Vježbam sama u dvorani.
Treninzi su poprilično neuzbudljivi.
Bez spektakla.
Bez publike.
Bez fun kluba.
- 15:50 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
četvrtak, 17.11.2011.
Naslovna
Ova pjesma će biti hit.
Ovom pjesmom započet ću svoju prvu zbirku pjesama
koja će biti objavljena.
Urednik će pametno odlučiti staviti ju na prvu stranicu.
Osvojit će prestižne pjesničke nagrade.
Nakladnici će zadovoljno trljati rukama,
natjecati se tko će mi ponuditi
najbolji ugovor za iduću zbirku,
predlagat će i roman čak.
Vješto me hrabriti da se primim tog,
za mene lakog posla, jer vjeruju da ja to mogu.
Zatim će redom uslijediti:
pozivi na brojna književna događanja, sajmove,
mikrofoni će tražiti moju izjavu
potpisivajući me kao pjesnikinju/književnicu,;
past će i neka unosna tv reklama,
kampanja za moje zaštitno lice nekog kozmetičkog proizvoda,
poput kreme za lice protiv starenja
namjenjene srednjovječnim ženama
koje na vrijeme razmišljaju o uščuvanju svoga besprijekornog tena
prije pojavljivanja prvih mimičkih bora (nedajbože).
Dogodit će se i neki neizbježni, medijski vrlo popraćen
brak s estradnom barabom,
jer kako drugačije?
Mora se jesti, napuniti frižider,
kupiti nove cipele koje će komentirati krda stilista,
s visokom potpeticom kojom ću gaziti po srcima poštenih muškaraca
tražeći brojke i slova za krpanje redaka,
popunjavanje bijelih stranica omanjeg formata
koje će ljudi masovno grabiti s polica knjižara, kioska, supermarketa, benzinskih crpki,
sve dok tiraža i moj cijeli tim profesionalaca
od mene ne stvore najsjajniju pjesničku zvijezdu
u povijesti samostalne države.
- 13:48 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (4) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 14.11.2011.
Djevojka iz oglasa
Spustila sam roletne. Opet.
Napajam se.
Čistoćom i mirnoćom.
Slavim čudoređe.
Sebično se uščuvavam.
Bujam u svim kontekstima.
Obaram rekorde divotom.
Oko vrata nosim natpis "Rezervirano".
Poslastice kao ja rijetko su na meniju.
Ne ukazujem se u izložbenim vitrinama.
Čekam i redovito se poliram
sve dok ne zasjam u mraku.
Možda pomogne da me lakše pronađu.
Vruća sam, al ne peče kad me primiš u ruke.
Imam zaštitnu ovojnicu
koja amortizira udarce,
ublažuje bol.
Dolazim s dodatnom opremom.
Višestruko sam i pomno opremljena.
Vrlo povoljno.
- 12:19 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
utorak, 26.07.2011.
Tko se boji ljubavi još?
I tako, moj prvi hrabri pokušaj da budem spontana, neobavezujuća, da se opustim i prepustim uživanju dočekao me udarcem šakom u trbuh. Gotovo me onesvijestio. Umalo izazvao epileptični napad od šoka, bola i tuge. I neka je. Trebalo mi je malo. Da me izbije iz mojih dobro poznatih zacementiranih cipela, da me izbaci iz rutine odluka koje sam donosila svjesno, lucidno i racionalno. Ljubav i popratne joj emocije ne slijedi logika. Sada to znam. Jer, sve u vezi našeg kraja nema logike. Kao ni činjenica da netko zreo, inteligentan i sposoban može svjesno bježati od života koji se događa, koji će se događati bez obzira na naše odluke i preferencije. Razumijem da postoje životne situacije koje te boksaju kada najmanje očekuješ, osjećaj straha od nepredvidivosti koji te proganjaju, ali jedina konstanta i neosporiva istina je upravo ta da je život nepredvidiv i da ne postoji način da kontroliramo njegov tijekom u domeni sudbine i onoga što nam je karma pripremila. Upravo iz tih razloga ne mogu shvatiti bijeg od bilo kojeg zanimljivog međuljudskog odnosa obavijenog lijepim emocijama, dobrim provodom i iskrenom, pozitivnom i optimističnom energijom između dvoje ljudi koji se slažu. Često u teškim i neugodnim periodima života osvijestimo njegovu prolaznost, nepravdu, neočekivane udarce i realizacije onoga što nismo planirali ni zamišljali ni u najluđim snovima. Zar nisu to sve argumenti da primamo s veseljem i oduševljenjem sve lijepo što nam upravo taj život može ponuditi? Odbiti poklonjene, bezuvjetne ljepote koje nam se prostru na "izvol'te", sebično je i ludo.
Ja se ne predajem.
Noge su mi hladne.
Al' ugrijat ću se već nekako.
Postat ću maratonac.
Svečano obećajem da
prelazim na duge staze,
na druge staze.
Navikavam se na trnje u stopalima.
Žuljeve na petama.
Udarce svih vrsta.
Radim na kondiciji žrtve
da se pretvorim u šampionku.
- 13:08 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
utorak, 17.05.2011.
Ručna vs. tepih
(progoni me logika)
„Baci se na glavu!“, savjetuje me prijatelj, „Nemoj razmišljat! Samo se baci!“.
I baš bih se rado bacila. Širom raširenih ruku i zatvorenih očiju. Čvrsto bih stisnula kapke, toliko da više nikada ne progledam. Da poživim u magli, polusvijesti, s pola mozga. Druga polovica kao da mi je suvišna, teška i sputava. Taman onoliko da doživim, uživam opušteno u svemu što mi On može pružiti. A ima. Disneyland. Nudi cijeli konglomerat ideja za provod, iskrene emocije servirane na zlatnom pladnju, sirovu ali nježnu tjelesnost i nesputanu seksualnost. Čistu zabavu (pure entertainment!) Život uživo. Sve ono čega se ja bojim unatoč hrabrosti, znanju, samopouzdanju i bogatom repertoaru vještina kojim uspješno odajem dojam da pratim ritam. Ne zaostajem mnogo. Ravnopravan sam suigrač, partner na kojeg se s lakoćom osloniti, koji se bori rukama i nogama i ne poznaje koncept predaje. Redom vrline koje me čine poželjnim u timu pa opet, ne daju mi prostora da se prepustim. I opet me guši ta moja ručna koju sam povukla i ne dam ju spustiti. Čak i po cijenu da izgubim VIP ulaznicu za njegovu tvornicu snova i to u trajno vlasništvo.
Ostvariti funkcionalan odnos s nekim tko ti ne parira bar po većini dimenzija i slojeva čini se kao naporan posao. Isto tako, nije nimalo lako odrediti listu prioriteta po kojima se te dimenzije slažu po svojoj važnosti. Je li važnije za uspjeh odnosa da si partneri odgovaraju po emocionalnoj zrelosti, duhovnoj, financijskoj ili onoj društvenoj? Ili je pak sve stvar kemije koja vibrira između muškarca i žene koja je u stanju poremetiti sve ravnoteže i sile teže? I može li ona biti ljepilo za sve ono što je nespojivo između njih. Može li odličan seks i provod amortizirati sve ono što naši potpuno suprotni karakteri ne mogu. Vrijedi li od samog početka odnosa doprinositi, založiti sve krucijalne vrijednosti, prostirati se kao tepih kad osjetiš da bi to moglo biti to... (daj sve ili ništa / pristaj na sve ili ništa vječna dvojba...progoni me logika...kako da pobjegnem zdravom razumu?)... što točno znači „to je to“? Postoji li to? Je li objašnjivo? Može li se artikulirati? Je li zaista stvarno, opipljivo, osjetljivo ili je ipak riječ o iluziji pomoću koje se prepustimo lijepim osjećajima, uljuljkavamo u ugodni privid, spustimo ručne, zažmirimo i bacimo se?
Pogledam dolje i ustanovim da nema nikakve sigurnosne mreže, vatrogasaca s napuhanim balonima, elastičnog užeta oko noge, savršeno složenog padobrana u ruksaku, zračnog jastuka... samo upitnici iza bezbroj pitanja koja mi se roje po glavi dok uranjam glavu u njegova glatka, snažna prsa, pokušavajući dešifrirati njegovo opušteno bilo koje otkucava pod mojih uhom (koje sam naćulila za sve njegove zvukove)...
- 22:10 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
petak, 15.04.2011.
Status naš svagdanji
Povodom dodjele godišnje nagrade najboljim instrumentalistima, koju je iznjedrila Hrvatska glazbena unija, a organizirala njezina riječka podružnica 11. travnja u Hrvatskom domu na Sušaku, nagrada Status je dobila sasvim novo značenje. Onaj tko očekuje da će čitanjem ovog teksta saznati imena dobitnika nagrada u pojedinim kategorijama, razočarat će se a informaciju će morati potražiti u nekom dnevnom listu ili nekom od portala koji se bavi statistikom i sličnom obradom podataka.
Vrhunske glazbenike kojima se uručivala nagrada za vrhunsko umijeće i vještinu sviranja zasjenilo je vrhunsko umijeće namještanja poslova rodbini, partnerima, prijateljima, kolegama, susjedima kao i vještina sisanja državne sise powered by «Njih par d.o.o.»
Ne znam kako u drugim hrvatskim gradovima, ali kada je riječ o organiziranju nekog glazbenog događaja, sigurna sam da Rijeka zaslužuje titulu najveće organizatorske prčije. Trudim se iz petnih žila, al' me unatoč i usprkos poprilično uzrujava povlašten način na koji uvijek jedni te isti ljudi omaste vlastiti brk lovom iz državne blagajne koju punim ja podjednako kao i sav pošten, radni narod. Tom logikom, trebao bi postojati (i funkcionirati) demokratski i transparentan način koji će omogućiti jednake šanse svima onima koji žele i znaju, da uvale vlastitu šapu u teglicu meda. Pri tom ne impliciram da ini ne rade svoj posao loše, ali odbijam vjerovati da jedino oni i samo oni to rade dobro. Zapravo, treba se diviti silnom multitaskingu kojim ovi ubermuškarci obaraju rekorde, jer ne može svatko postavljati scenografiju, vješto baratati tonskim pultom i zasvirati na sceni poput rock zvijezde (koja usput budi rečeno nije niti bila nominirana). I to sve u istoj večeri! Pa još u pauzama davati podršku svojoj djevojci koja u pozadini obavlja izmišljeni posao za vrlo stvaran honorar! Ako se vratimo na manifestaciju, valja napomenuti kako je u bekstejđu bilo bar dva puta više ljudi nego u publici. Poprilično neugodno ako uzmemo u obzir da su publiku, u velikom broju činili nominirani glazbenici kao i činjenicu da su se besplatne karte dijelile kome god ju je htio. To bi mogla biti posljedica lošeg marketinga, no s talentom autorske ekipe da dobro proda ono što radi, teško je za povjerovati da je baš to slučaj. Što me dovodi do zaključka da se riječani očito ne osjećaju pozvanima na privatne tulume koje, pod krinkom javne manifestacije, upriličuje ekipa iz Nas par d.o.o. ili da im to što oni rade jednostavno nije dovoljno zanimljivo. Puno toga za razmišljati svima onima iz Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke, Grada Opatije i Primorsko-goranske županije koji su podržali dodjelu. Od silnih statusa nažalost, najupečatljivije priznanje odalo se opet uvijek istim Njih par riječkim alfa mužjacima koji su na domjenku upriličenom, između ostalih i za njihove najbližnje, uz zdravicu mantrali:
«Status naš svagdanji daj nam danas i u vijeke dok je Rijeke!»
- 12:23 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
petak, 08.04.2011.
Tko tu kome i za koga?
Povodom uprizorenja performansa» «Neraskidive niti: Radnice u kulturi za radnice u tekstilnoj industriji» u Opatiji
(Započinjem upozorenjem i obećanjem koje uglavnom izbjegavam.)
Iz poštovanja lika i (ranijih) djela autorica navedenog neznamkakobigadefinirala, al' hajd'mo pokušati s «kazališnim performance-om» (Udovički i Govedić), a vis-a-vis, ranjivih radnica propale tvornice tekstila Kamensko u Zagrebu, potrudit ću se iz petnih žila progovoriti o dojmovima i dvojbama oko doživljenog uprizorenja razumno, umjereno i s dozom samopoštovanja.
Kako je neopisivo nezahvalno kritički promišljati svaki akt prožet socijalno osjetljivom tematikom, podjednako je teško javno uputiti mu lošu kritiku. Situaciju intenzivira činjenica da je riječ o cijenjenim autoricama uvaženima u domicilnim kulturnim sferam a a dodatnu ju podjarmljuje sadržaj temeljen na emocionalnoj izloženosti žena koje je izdao i zajebao sustav, čovjek pa i svi mi pomalo.
Uprizoreno djelo izaziva. No, nažalost ne emocije, reakciju, motivaciju da pojedinac nešto poduzme, želju da se nešto promijeni i učini nešto za tzv. bolje sutra. Ili barem nije izazvalo mene. Mene izaziva tek da puno toga ispretresem. Muči me samo kojim redosljedom da to učinim.
Odlučujem početi od kronološkog zbivanja unutar mene same kako se što na sceni odigravalo. Započinjem pozdravom scenografiji koja je uspjela da povremeno zaboravim da se nalazim u kongresnoj dvorani uglednog opatijskog hotela, jer nisam se mogla oteti dojmu neukusa da nezaposlene radnice prepričavaju svoje tužne životne priče dok se u susjednom krilu turisti toćaju u welnessu. No, nebilajababaroga, pa ću reći kako se ista situacija može protumačiti kao sarkazam s duboko potresnom porukom! Okej.
Čim su radnice stupile na pozornicu i poredale se, omađijala me vrlo direktna asocijacija na odličnu predstavu «Srce moje kuca za nju» Montažstroja i Plesnog centra Tala izvedena prije više od godinu dana u hrvatskim narodnim kazalištima. Predstava koja iskreno i bez zadrške progovara o uvrnutim prioritetima i fascinacijama Hrvata uspjehom nogomente reprezentacije dok u stvarnom životu na svakom koraku posrćemo preko žena prožvakanih sličnim scenarijem posttranzicijskog karaktera. Publici kojoj ima smisla izvoditi kad već Sabornica ne ugošćuje kazališne trupe, osim onih cirkusnih. Sve navedeno čini ovu verziju kopijom koja je, osim što je loša, očekivana i nemaštovita, poprilično i zakašnjela. Jer, kada radnice svoj mučni štrajk glađu nakon 7 mjeseci rada bez plaće nazivaju presedanom u Hrvatskoj, pomislim da bi ovaj «kazališni performans» bio presedan da je osmišljen i uprizoren onog trenutka kada njihova plaća prvi put biva neuplaćena. Kao što bi presedan, a samim time i istinska podrška, bio da su radnice u kulturi pomogle radnicama u tekstilnog industriji da na vrijeme sastave i podnesu prijavu protiv onih za čijom zatvorskom kaznom radnice danas vape! Vape s pravom, kao što su u pravu što ih prozivaju i poduzimaju sve što se legalno poduzeti može, no s kampanjom, odazivom i publikom koja ih gleda nisam sigurna obraćaju li se na pravu adresu. I hoće li se sav uložen trud isplatiti. Jer, ako se obraćamo krivim ljudima, izazivamo suosjećanje u onima koji već (su)osjećaju, iznosimo pouku bez lekcije, ne nudimo rješenje ili praktične prijedloge za promjene u praksi, motiviramo masu na konkretno reagiranje kako bi prevenirali slične sudbine, jesmo li postigli ikakav cilj ili imamo tek novi reality show? Jer, danas se ljude ne šokira tek tako. Šokira ih svakodnevni život puno brutalnije nego što će jedan prosto sklepan «performance» ikada. Dakle, valja biti brutalniji od života, brutalno iskren. Počevši od odustajanja od senzacionalnizma koji nije proaktivan, pucanja iz velikih pušaka iz kojih se ne dimi u imaginarnu metu. Kao i od svakog oblika snobissima, izdupetativirissima, lažne skromnosti i kvaziempatije. Nije dovoljno samo se probuditi, treba obrisati krmelje, izlječiti mrenu na očima i skinuti paučinu sa samozavaravanja da će država učiniti nešto za pojedinca.
Do kraja ovog teksta poprilično sam se istrošila. Čak toliko da nemam snage osvrnuti se na indiskretno veličanje feminizma koje se, umjesto priznavanja povijesnih borbi za bolji položaj žena i svih njezinih žrtava, uspjelo pretvoriti u tihu mizandriju inputiranjem mantre kako «ne postoji bespomoćna žena već samo bespomoćni muškarac».
Po završetku, kongresnom salom prolomio se snažan pljesak uz stajuće ovacije. Ja nisam pronašla razloga da zapljesnem ni ustanem, osim s intencijom da što prije izbjegnem salvu poluistinitih komentara tipa «Bitno je da smo mi došle to podržat!». Vozeći se do kuće razmišljala sam ne bi li odgonetnula na koji su točno način radnice u kulturi pomogle radnicama u tekstilnoj industriju. Kako bi mogle uopće? Osim možda one u nezavisnoj kulturi. Umjetnice koje znaju što znači raditi, a biti neadekvatno plaćen, suočavati se s financijskim izazovima u svakom novom projektu, pitati se hoće li biti razumijevanja i podrške za nove projekte od strane onih koji donose odluke kako će raspodijeliti naš novac? Pitam se može li jedna njegovana glumica zaposlena u nacionalnoj kazališnoj kući s tretmanom dive (bila u podjeli ili ne bila), doživjeti i proživjeti horor jedne potplaćene, ekploatirane i zaboravljene radnice Kamenskog, osim ako metodički prema Stanislavskom, Strasbergu, Meisneru, ne interpretira taj lik...
Ako kojim slučajem griješim dušu, pa se prihod od ulaznica uplaćuje otpuštenim radnicama tvornice Kamensko za pokrivanje nedozvoljenih minusa na tekućim računima, sama ću se posut pepelom. Ako je to ipak slučaj, autorice su trebale razmisliti o Severininom koncertu. To bi bila podrška koja neće ostati na rubu deklarativnog i marginalnog.
- 11:43 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
subota, 02.04.2011.
Asketska nevjesta
Spustila sam ručnu. Svečano sam se odrekla svih nepotrebnih inhibicija. Rasplela sam ruke iz čvorova pa se usudim. Pitam bez ustezanja. Ponudim što imam na raspolaganju, a što nemam ne obećajem. Poštena igračica.
Silno se veselim svim otvorenim mogućnostima za leptiriće u trbuhu. Nečemu što će me izbiti iz zacementiranih cipela zbog kojih se spotičem i padam na nos. Svaki put kad mi se otvori apetit. I baš kad pomislim da mi je život nešto fino servirao, otkrijem prevaru. Činjenicu da život neće učiniti za tebe ono što moraš učiniti sam.
Tako mi je malo potrebno da budem sretna. S godinama sve manje. Utvrđujem to gradivo. Učim odbaciti suvišna znanja. Riješiti se usvojenih informacija i vještina koje me usporavaju, opterećuju mi ego suvišnom prtljagom, opterećuju ponos, hrane predrasude. Wannabe asketska nevjesta. Koja voli ugnjezditi svoja sićušna stopala u cipele na visoku petu od fine talijanske kože. I po tkoznakoji put, stavljam se na kušnju. Ponovo si utirem teške rute, podvrgavam se testiranjima, konstantnim preispitivanjima, samoevaluaciji. Na sebi radim puno radno vrijeme uz učestale prekovremene. Dovoljno za beneficirani. Samo da mi je naći put do šaltera na kojem ću sve to unovčiti, učiniti adekvatnu kompenzaciju, za osobnu dobrobit...nešto konkretno. Nešto praktično. Upotrebljivo u praksi, stvarnom životu.
Obaram vlastite rekorde u strpljenju. Zajedno s upornom, tvrdoglavom vjerom da je vrijednost proporcionalna strpljenju. Odbijam vjerovati da se neće isplatiti. Kao što odbijam polovična rješenja i nedorečene i nezačinjene okuse, emocije, odnose, karaktere, razgovore, zvukove, dodire. Nisam skromna po tom pitanju. I dobro je sve dok je tako.
- 02:29 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
nedjelja, 03.10.2010.
Dođi u moj vrt na čaj, da vidiš stari turski običaj!
«Ajmeeeee, blago ti se! Pa, nisam pojma imala! Stvarnoooo...» - čudila se susjeda Milica stiskajući usplahirena prsa buljeći u komad papira požmarenog po rubovima savijanja.
«Nevreza, ti si naša Šeherezada!» - svečano je prosiktala baka Ljubica s drugog kata, nakon čega se haustorom pronio glasak pljesak oduševljenja.
Teta Nevreza, ni u svojim najluđim snovima, nije mogla sanjati da će ju rodni list daleke domovine Turske, kojeg je dolaskom u Hrvatsku prije 34 godine arhivirala u kutiju muževe košulje u mračni kutak sobne vitrine, vinuti u zvjezdanu orbitu kvarta.
Fascinantno je kojom svjetlosnom brzinom televizijske sapunice prežvakane tematike obuzmu tijela i domove naših ljudi u trenucima najveće društvene, političke i gospodarske krize u zemlji. Reklo bi se kako nam je televizija i svijet iluzije koji nam jeftino servira jedina preostala zabava koju si još možemo priuštiti.
Općenito, vrlo slična ciklona dominira nad većinom europskih zemalja u bližem nam i daljem susjedstvu, no ono što šokira i zbunjuje, očita je razlika u načinima na koje ljudi (ne)prihvaćaju odluke koje donose političari a tiču se njihova života, okolice, dokolice i prikolice.
Pa tako, u Francuskoj građani već duže vrijeme prosvjeduju protiv Sarkozyeve mirovinske reforme kojom odlazak u mirovinu prolongira s dosadašnjih 60 na 62 godine. U Njemačkoj su se brojni građani ujedini protiv rušenja starog željezničkog kolodvora koji će, osim devastacije kulturnog dobra, okolnog zelenog pojasa kojeg čini dvjestotinjak stabala, unijeti brojne druge poteškoće u putnim navikama brojne lokalne zajednice. No, načelno, bune se protiv samovolje vladajućih o nečemu što se diretno tiče građana, a nitko njih same ništa nije niti pitao. Grci se masovnim štrajkovima bore protiv vladine politike koja ih, zbog podilaženja MMMF-u i Svjetskoj banci i njihovoj lihvarskoj nazovi milostinji, tjera na rub pameti, očaja i što je još gore, na rub gladi. Mora da je još Nostradamus svojedobno izmislio sintagmu «Propo' ko' Grčka»! Čak se i naši letargični susjedi Slovenci, koje volimo nazivati indiferentnima, znaju poštenije organizirati i štrajkom carinarnika zagorčati život koji se odvija na granicama!
A što u sličim situacijama radimo mi? Kako se mi ponašamo u ovakvim eksperimentalnim uvjetima? Mi buljimo u Šeherezadu omađijani niskobuđetnom turskom tv novelom loše produkcije! Sve počinje nervozom vulgaris već u 19.30 planom kako se iz popodnevne šihte parkirat pred televizor na vrijeme, prije početka serije. Podrazumijeva nemilosrdno laktarenje u javnom prijevozu u kojem možeš čuti i pokoju psovku na turskom jeziku onih agilnijih ovisnika! Tijekom, za tv sapunicu maratonskih 90 minuta u udarnom terminu od 20,00 – 21.30 sati, ne možeš sresti čovjeka na cesti. Raj za pripadnike anti-torba u glavi-pokreta!
Prolazeći centrom grada, sa svakog izloga turističke agencije napadaju reklame turističkih aranžmana za Tursku kao i natpis RASPORODANO zaljepljen preko njih. Poštanski sandučići pune se propagandnim lecima za škole stranih jezika koje nude osnovne i napredne, brze tečajeve turskog jezika! Aman-taman da 1001 epizodu serije naredne 3 godine pratiš bez titlova, u potpunosti identificirana sa Šeherezadom!
Već vidim Nagiba, muža susjede Nevreze, kako naplaćuje jednominutni dodir ženinog rodnog lista popraćen «molitvom» zazivajući sveto ime Šeherezada.
«Hamale-hamale-hamale! Buk šarab Šeherezad! Dabogda Vam se zvijezde poklopile i posjetite svetu zemlju Tursku još ove godine!«, trpajući novčanice u nabujali džep na lijevoj guznoj polutci.
- 11:38 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (6) - Can' touch this! - #
