srijeda, 15.07.2009.
Dr. Evil
Toliko rijetko idem kod doktora općenito, da se nikada ne mogu sjetiti kad me doktorica pita kada sam zadnji put bila kod nje. «Pa recite barem mjesec. Godišnje doba?» A u bolnicu pogotovo. Posjet nekom specijalistu za mene je SF. Prvenstveno, strahovito sam gadljiva. Radije bi pojela sendvič u wc-u neke radničke kantine nego sjela na stolac u čekaoni. Nedavno je u Novom listu bila vijest o ženi na koju je pao komad steropa dok je ležala u krevetu svoje bolničke sobe. Vjerujem da ambulante u Gani izgledaju otprilike jednako kao i naše. Odnos medicinskog osoblja prema pacijentima, sasvim je drugi par rukava. Jučer sam osobno doživjela tretman u kojem me bolnica podsjetila na farmu, medicinske sestre na farmere, a mi pacijenti bili smo, što drugo nego, stoka. Toliko nehumanosti od strane jednog nazovi humanog zanimanja čovjek ne bi povjerovao. Uvijek su bolnice, doktori i zahvati općenito, ovijeni velom mistike kao da se radi, u najmanju ruku o izvanzemaljskim postupcima neshvatljivim mozgu jednog prosječnog pacijenta. Najgore od svega je to, da svi oni misle da pacijent uopće ne treba i ne zaslužuje znati što se događa, što mu se događa, što će mu se događati. To neko strahopoštovanje prema liku i djelu doktora ljude paralizira pa šute i trpe kako se ne bi zamjerili doktoru o čijem raspoloženju(!) ovise. Jer, svi oni shvaćaju strašno osobno svoju poziciju liječnika kao malog Boga kojem se treba klanjati. Njegovo ime i prezime, zajedno sa moćnim titulama odzvanja u više dimenzija. Znanje, vještine i sposobnosti koje on posjeduje su nadnaravne i kao takve moraju ostati tajnom. A malom, glupom pacijentu ne ostaje ništa drugo nego da se moli i nada da će sve proći u redu. Da će iz mesnice izaći živ.
Kolega je nedavno ležao na jednom od odjela i svakodnevno je svjedočio kako glupe, neuke kukavice šute, općinjene misterioznom aurom liječnika. On je jedini postavljao konkretna i direktna pitanja, zapisivao, vodio bilješke što mu se unosi u tijelo, prepisivao temperaturnu (ilikakosevećzove) listu. Njega je osoblje gledalo sa prezirom, gotovo mržnjom, on je za njih bio neka vrsta neprijatelja. Samo zato što je čovjek vodio računa o sebi. Brinuo se i zanimao za svoj život i zdravlje. Svatko od nas ima svoju bolničku pustolovinu i to cijelom životu daje posebnu draž, avanturistički prizvuk inače poprilično običnom životu. To me ne smeta. I ništa im ne zamjeram. Čak ni to što su mi u Ogulinskoj bolnici krivo zagipsali nogu nakon spiralnog preloma zbog čega sam provela u bolnici gotovo godinu dana+nekoliko godina hodanja na štakama i fizikalne terapije. Nisam ljuta. Ono što me iznova razbjesni je način na koji se neki najobičniji egotriperski seronja igra Boga sa pacijentima kao sa igračkama. Nitko od nas nije došao u bolnicu čekati pregled sto sati u smrdljivoj čekaonici iz dosade (bar ne većina), već iz potrebe jer ga nešto boli. Ljuti me činjenica da preskupo plaćamo potpuno neučinkovit zdravstveni sustav, stavljamo tom nadmenom doktoru žlicu u usta, auto u garažu, jahtu na vez i diplomu elitističkih fakulteta njegovoj djeci, da bi se taj isti kreten koji jede, prdi, kopa nos, kenja, krmi i diše isto kao i svi mi, izdrkavao u bijeloj kuti i klompama samo zato jer eto, može!
- 22:44 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
