ponedjeljak, 24.08.2009.
Sveto trojstvo: U ime Armade, Torcide i Bad Blue Boysa
Priznajem. Mogu razumjeti ili barem pokušati razumjeti ubojice, silovatelje, lopove, patološke lažove i ostale oblike luđaka, ali nikada neću, uz sav trud, razumjeti nogometne navijačke skupine. Barem one domaće. Kakav je to pobogu mentalitet, ako je u njih uopće išta mentalno, osim eventualno poremećaja? Razumijem da normalnim i lucidnim navijačima, kojih zasigurno ima u njihovim skupinama, pun klinac da ih se svrstava u isti koš sa kolegama huliganima, ali zašto uvijek, ali baš uvijek slušamo samo o crnim statistikama i šokantnim, sramotnim prizorima vezanim za ovu populaciju? Nikada još nisam imala prilike vidjeti ili čuti kako je neka skupina miroljubivo i dirljivo navijala pozitivnim navijačkim pjesmama i poticajnim parolama kako bi bodrila svoje omiljene igrače i omiljeni klub. U jednoj sićušnoj, mićušnoj zemlji veličine jedne omanje njemačke pokrajine, postoje nekoliko (čitaj: tri) najveće i najžešće navijačke skupine, ljubavni trokut: Bad Blue Boys (Dinamo, Zagreb), Torcida (Hajduk, Split) i Armada (Rijeka, Rijeka) koje žive za urlanje, divljanje, paljenje baklji i vrijeđanje protivničkih igrača na stadionu, zastrašivanje protivničkih navijača i lokalnog stanovništva na ulicama i međusobno maltretiranje u svakom potencijalnom trenutku u stilu «ili mi ili oni». Pripadnost skupini određuje se prema mjestu rođenja ili prebivališta, a nikako prema logičkim odrednicama kao što su imidž kluba, predanost i ponašanje igrača, nivo igre i profesionalnost i dignitet uprave kluba. Isto tako, popis benignih razloga za mržnju koju navijači njeguju u svojim redovima graniči sa ludilom. Čestim incidentima i masovnim, huliganskim tučnjavama, teško je da će navijači, kao i njihove skupine, ikada pronaći ičije razumijevanje i podršku u javnosti.
Nisam luda za sportom općenito, a naročito za nogometom. Oduvijek mi je bio jedan od najdosadnijih sportova. Koliko god se trudila, ne mogu pronaći ništa interesantno u činjenici da dvije hrpe (precijenjenih) muškaraca, trči sat i pol vremena za loptom, pljuje guste hračke po travi, pokušava što dramatičnije (pre)glumiti «udarac» protivničkog igrača kako bi sve skupa završilo bez ili sa minimalnim brojem pogodaka, dok se navijači sa tribina vrijeđaju po nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj diskriminirajućoj osnovi.
Primjer koji me inspirirao za pisanje ovog teksta je, između ostalog i sinoćnja utakmica između Rijeke i Hajduka. Dobru igru Rijeke zasjenili su njeni navijači koji su, na prvi izlazak njihovih dojučerašnjih zjenica u oku, izviždali plemenitu braću Sharbini. Ta dva pristojna i vrijedna dečka, biseri među agresivnim, nepismenim, primitivnim i vulgarnim nogometašima naše lige, nisu u svom životu napravili ama baš ništa, osim marljivo i bez privatnih incidenata svojom briljantnom igrom spasili Rijeku od titule najgoreg gubitnika u povijesti nogometa u Hrvata. Nakon što su sramotnom trgovinom između loše i još lošije uprave klubova prodani u Hajduk kao ovce, tom istom prodajom spasili su matični klub, rodni klub, od sigurnog bankrota te provizijom od svoje prodaje stavili kruh u gladna usta ostalim riječkim igračima, njihovim obiteljima i svima onima koji žive na njihovoj sisi. I kao da to sve nije dovoljno, u Opatiji ih napadnu lokalni tipovi, vjerojatno iz njihovog susjedstva, koji su se do prije neki dan kleli u vjernost do smrti i pretuku Braću bez da su trepnuli.
Ja, da sam jedan od Sharbinija, posvetila bih život da svojim talentom i igrom uništim klub koji me prožvakao, pljunuo i na meni se okoristio, a zatim zabio nož u leđa. Jer, to nakon svega što im je učinjeno jedino i zaslužuju.
Nikada neću shvatiti zašto su domaći igrači, kada ih se transferom preseli u neki drugi domaći klub, izdajničke pičke, a kada ih se proda ko' roblje za sitne ili solidne pare u neki osrednji inozemni klub, velike svjetske nogomente zvijezde koje sjaje u oku svakog Hrvata?
Nigdje u svijetu, u jednoj tako maloj državi nije postojalo toliko skupina navijača koje se toliko mogu mrziti. Što je tužno, kada razmislimo kolike su mogućnosti da su pripadnici jedne navijačke skupine u rodbinskoj vezi sa pripadnicima protivničke skupine. Sigurna sam, da ako ne svaki, onda svaki drugi navijač Dinama ima babu u Splitu ili negdje u njenoj okolici gdje je proveo svoje sretno djetinjstvo brčkajući se u moru sa svojim rodicama. Ili da mnogi od njih imaju ujnu ili tetka u Rijeci, u kojoj su imali prva seksualna iskustva sa prijateljicama svojih sestrični na novogodišnjih tulumima. Zato se pitam:
Why can't we all just get along?
- 21:17 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (9) - Can' touch this! - #
