utorak, 22.09.2009.
Svadba. Čak i zvuči dosadno.
Zazirem od pozivnica za vjenčanje. Ne konkretno od same papirnate pozivnice, već od poziva da prisustvujem nekom vjenčanju. Pogotovo kad pročitam da je dolazak obavezan već u 12 sati kod mladoženje. U slučaju da si pozvan od mlade onda imaš sat ili dva vremena lufta. Ok, od 11 se počneš spremati, u 12 si već na putu, u 13.15 piješ kod mladenkinih prvu rakiju. Do 13.30 osjećam prve žuljeve, vene mi polako bubre, lokve oko pazuha se šire proporcionalno, što od vrućine, što od nervoze. Oko 15.30 su već svi lagano nervozni (oni koji nisu pijani) jer nitko ne zna kad se kreće u crkvu. Pol sata ispred crkve, sat u crkvi, pol sata ispred crkve nakon obreda. Opet negdje idemo. I dalje nitko ne zna kamo. Kod matičara mi žuljevi već krvare, trbuh kruli toliko glasno da zbunjuje i samog matičara. Gužvamo se, što veseli debelog starog strica koji ima savršenu (opravdanu) priliku da mi nekoliko puta pređe rukom po guzici nekažnjeno. Opet red pjesme i red riže ispred ureda matičara. Do sale i prve klope ili barem plesa mladenaca prošlo je već 7 sati. Skoro pa radno vrijeme. Kad se konačno dočepaš stolice koja je obavezno pored najdosadnijeg para na svadbi, ne preostaje ti ništa drugo nego da se uništiš od alkohola do povraćanja. Pa, i nakon njega osim ako ti ne amputiraju noge od infekcija. Ako nisi Thompsonov fan, moraš potrpit nekoliko glazbenih setova punjenih nacionalnim zanosom pijanih kretena koji padaju u nesvjest i lome čaše zubima u ime domovine, a ne u ime novopečenog bračnog para.
Hrvatske svadbe su nešto najdosadnije na svijetu. Naravno, ova izjava se odnosi na onu najučestaliju vrstu svadbe koja je nastala modulacijom prekrasne hrvatske tradicionalne svadbene svečanosti po principu: nešto oduzmi, nešto dodaj. Da stvar bude bolja, vremenom se oduzelo sve ono lijepo, a dodalo ono što ne valja. Postoje razlozi zbog kojih su se kroz povijest našeg naroda iznjedrili određeni običaji vezani za tradicionalne svadbe našeg naroda. U svoje vrijeme, svadbene svečanosti su trajale i po nekoliko dana iz opravdanih razloga, budući da je ona bila jedna od rijetkih prilika za upoznavanje i druženje sa novom obitelji, mlade djevojke su odmjeravale potencijalne ženike. Razlozi zašto je mladoženja dolazio po mladu, kao i običaji «kupovanja mlade» su nastali zbog vrlo banalnih razloga, jer se mladom tada doista trgovalo, zapravo njenim mirazom. Ovi običaji i njima slični održali su se do danas iako za njih zapravo ne postoje opravdani razlozi. Mnogi mladi parovi čak niti ne razumiju njihov pravi smisao. Vremena maratonskih vjenčanja prohujala su sa vihorom otprilike kad i miraz. On bi se danas mogao zvati hljebaz, jer danas u većini slučajeva, roditelji od mladenaca brinu samo kako da ga/ju uhljebe kod nove obitelj i tako hrane jedna usta manje.
Ono što me najviše čudi je koliko mladenci pate od zadovoljavanja forme i podilaze željama obitelji, pa i trendovima. Rastužim se pri primisli koliko tisuća i tisuća eura su mladenci u stanju potrošiti kako bi nahranili i napojili sve silne tetke, strine, kume, susjede, uje, bake i deke, tatine prijatelje s boćališta, koji će uvijek naći razloga kako bi iskomentirali kako su porcije bile male, kolači suhi a glazbeni sastav loš. Pogotovo ako su zadnje pare dali za poklon (čitaj: eure u koverti) i nove kostime za njega i nju. Vjenčanje bi trebalo biti odraz karaktera i životnog stila para koji ga organizira. Vjerujem da ono predstavlja intiman čin koji se dijeli s onima koji su dio najužeg ili najprisnijeg nukleusa mladenaca, i to na način koji odražava duh ali i mogućnosti mladog para kroz sve sastavnice svadbenog događaja: lokaciju, profil uzvanika, izbor hrane i pića, glazbu, a svakako i duljinu trajanja ceremonije, tek toliko da svi prisutni ipak uživaju, a ne da pate. A ako vidim još jedno skidanje podvezice sa mladenkine noge i to zubima, povratit ću.
- 17:53 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (30) - Can' touch this! - #
