petak, 20.11.2009.
Ljubav po defaultu
Često se koristim poslovicama, mudrim izrekama, narodnim uzrečicama. Uvijek me iznova utješi i umiri njihova mudrost. U jednoj prostoj rečenici sadržana je jednostavnost života, ljudska narav.
Mnogo razmišljam o međuljudskim odnosima, svim vrstama relacija među pojedincima. Impresionira me podjednako odnos majke i djeteta kao i onaj između dva susjeda.
Mnogo stvari u životu učimo raditi i osjećati po defaultu. Hrvatski tradicionalni odgoj temeljio se na poštivanju starijih, bolesnih, nemoćnih. Škola je na prvom mjestu, stabilnost garantira samo siguran i pošteno plaćen posao a na bilo koji izraz samostalnosti, želje za slobodom i istraživanjem nepoznatog gledalo se kao na egzibicionizam i sklonost nastranom. Trudnice uvijek imaju prednost (čak i one nasrtljive!), staroj baki se moramo ustati u autobusu (bez obzira koliko je gunđava, antipatična i pomalo agresivna), susjede se mora pozdraviti (čak i onda kada su dokazani gadovi, dežurna gunđala, osuđeni nasilnici, zlostavljači i zapostavljači djece...). Po istom principu naučeni smo da se i obitelj mora voljeti kakva god bila. Svaka obitelj ima bar jednu ludu tetku koja je ostala «stara cura». Vjerojatno joj i stare bunde smrde po naftalinu i ustajalosti. I kad god dođe na dječji rođendan ili slično obiteljsko okupljanje, djeca ju ljube u obraz s dozom odbojnosti, možda čak i malo straha. Kad odrasteš, shvatiš da je sve što je na toj teti strašno je to da je strašno usamljena, da pati za društvom i obiteljskom toplinom i bliskosti. No, dok odrasteš i to shvatiš, život ti daje malo prostora za nadoknađivanje izgubljenog, uspostavljanje novog odnosa s njom, jer te život konzumira, guta brigom za osobni boljitak i probitak. Imaš vremena tek za samoodržavanje.
Svaka obitelj je nesretna na svoj način. Ne postoje savršene obitelji. Smisao obitelji i nije savršenstvo. U obitelji se članovi uče pripadnosti, funkcioniranju u zajednici, toleranciji, uvažavanju različitosti, prilagođavanju. Možda su zato u obitelji odnosi intrigantni, možda čak i teški, jer, nerijetko se nađe neki član (brat, sestrična, ujak, stric, baka) koja te izluđuje do granica netrpeljivosti. Dežurna Babaroga. I što onda? Pretvarati se da je sve uredu, pokazati nepodnošljivost, ignorirati, pokušati razgovarati? Što kada je riječ o, uvjetno rečeno formiranoj osobi u starijim godinama s kojom se ne da argumentirano razgovarati?
Moramo li voljeti po defaultu članove obitelji s kojima, da nismo u rodu, ne bi nikada ni razgovarali, a kamoli prijateljevali?
Smije li se obitelj ne voljeti? Smijemo li si dozvoliti odbaciti osobe s kojima nas veže samo i jedino krvno ili rodbinsko srodstvo?
Jedna od razlog čahurenja ljudi u svoje jazbine je to što smo se prestali družiti jedni s drugima, nevoljko posuđujemo susjedima namirnice, kućne antene, prostor u drvarnici, skraćujemo obiteljski popis svatova, sužavamo radijus kretanja, toleriranja, povjerenja, poštivanja, voljenja....
- 12:23 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
