utorak, 05.01.2010.
Forma bez sadržaja (Novogodi**a)
Dok ispijam petu čašu vina u kasno doba noći, polako počinjem razumijevati zašto ga zovu gluho. Valjda zbog toga što se nakon određene količine alkohola (i/ili bola) počneš praviti gluh. Za sva sranja uokolo. Ignoriram na sve poznate mi načine. Počevši od činjenice da se upravo događa tzv. najluđa noć u godini. Dan koji promoviraju, prvenstveno hotelijeri i trgovci (kao i Valentinovo), u ovom slučaju zbog marketinški zanimljivog datumskog oblika, kako bi prodali turističke proizvode, haljine, alkohol, vatromet i petarde.
Provodim jedan od najobičnijih dana koji se slučajno ili ne (koga briga) nalazi posljednji u kalendarskoj godini. I kako to biva u ovo doba godine, kada se analizira i prevrće, sumira protekla godina, tako i ja dozvoljavam asocijacijama da se malo koprcaju. I shvatim da ih nema. Neke je izgurala podsvijest, neke sam ja namjerno. Ono što dominira je osjećaj prolaznosti, sve bržeg odvijanja svakodnevice od 01.01. do 01.01. Starim. Neminovno. (Ne)poželjno. A svaka godina donosi mi veći prag tolerancije. Hvala Bogu. Nisam praktični vjernik. Moja uvjerenja pokazala su se nepraktična. Ali volim ovu frazu. Doima se moćnom. Kao da na svojim leđima nosi veliki teret i značaj.
Ne vjerujem u fenomen novogodišnjih odluka. Odluka ne poznaje vremensko određenje. Odlučiš onda kada nešto želiš, kada si spreman. Postoji nešto što si želim u idućoj godini, narednom životu samom po sebi. Inače si postavljam letvicu visoko, pa nastavljam i dalje u tom revijalnom tonu. Intezivno razmišljam o oprostu. U idućoj godini moram poraditi na tome da postanem velikodušnija kada je u pitanju oprost. Želim oprostiti drugima (više nego sebi). Želim manje očekivati od drugih. Iznova svjedočim istini koju je davnih godina izrekla moja pokojna baka a ta je da «tko se očara, taj se i razočara». S manje očekivanja trebalo bi slijediti i manje razočaranja u nezahvalne ljude, prijatelje koji više uzimaju nego što pružaju, obitelj koja je više formalna a manje sadržajna, partnere koji s više žara sjede na protivničkoj klupi nego što se bore za domaći tim.
I dok već šesti sat za redom slušam pucnjavu petardi na parkingu ispred zgrade, počinjem sve bolje shvaćati termin «djeca rata» i tiho odbrojavam dane do selidbe u sakriveno predgrađe.
- 15:59 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
