srijeda, 24.03.2010.
5 razloga zašto mrzim Cinestar?
Kao solidan, ali ambiciozan filmofil zazirem od svega što je blokbasterski, holivudskog podrijetla, amerikanizirano, ektra larđ, puno specijalnih efekata, preizreklamirano...
Prisjećam se s nostalgijom dana kada je odlazak u kino predstavljao doživljaj koji si strpljivo čekao mjesecima da dođe na naša skromna platna. Intimna druženja s probranim istomišljenicima s kojima dijeliš filmski zanos prema određenom žanru i obzirno žvačeš žilave kokice po poštenoj cijeni. Nama, koji smo štovatelji noir kinematografije, obožavatelji Lyncha i Kubricka, ljubitelji yakuza i snuff filmova, kino blagajnama neatraktivnih i neprofitabilnih filmova, uvijek smo povećalima tražili u novinama gdje se i ako se prikazuju, jer uvijek je postojao onaj poznati minimum od 5 kupljenih ulaznica za projekciju.
Kada su se gradska kina počela pretvarati u velike-veće-najveće deemove (a kažu da se ne peremo!?), pojavio se Cinestar koji je sveopći narod trebao spasiti od pomanjkanja kino doživljaja. Ne znam u kojem segmentu bi se Cinestar trebao nazvati kinom osim što uključuje prikazivanje filmova na platnu i žderanje kokica. Osim te činjenice, apsolutno ga ništa ne dovodi u svezu s kinom koje poznajem i priznajem. U nastavku donosim top 5 razloga zašto mrzim spomenuti movie mall.
1. 15-minutni teror reklamama prije filma – prilikom prvog posjeta Cinestaru ostala sam šokirana i užasno iznervirana činjenicom da sam prije početka filma prisiljena buljiti u reklame usluga i proizvoda koje nemaju apsolutno nikakve veze sa spomenutim filmom i filmskom industrijom uopće. Došla sam u tzv. kino, platila (pre)skupu kartu da bih bila podvrnuta teroru reklamne industrije. Za sve te novce koje su dobili od oglašivača, mogli su pojeftinit, da ne kažem ukinut ulaznicu. A najmanje što su mogli, na vidljivo mjesto istaknut točno vrijeme početka filma izuzevši ukupno vrijeme reklama koje bih radije provela seksajući se u prostranoj wc kabini npr.
2.amerikanizacija filmske umjetnosti/ profit vs. umjetnost – veliki dio ovog razloga pojašnjen je u uvodnom dijelu teksta, no on će se protezati i ostalim redovima. Gotovo 99% filmske ponude odnosi se na filmove američke produkcije koji su probrani s jednim zajedničkim ciljem, a to je zarada, zarada i samo zarada. Jedini kriterij izbora filmova za prikazivanje svodi se na statistiku zarade istih filmova na američkim kino blagajnama. Osim rijetko kojeg Almodovara ili braće Cohen, teško ćemo brojna briljantna ostvarenja redateljskih genija gledati u udobnosti crvenog ljubavnog sjedala.
3.skupoća – osim preskupe ulaznice koja npr. prilikom obiteljskog odlaska u kino iz džepa četveročlane obitelji izbije najmanje 128 kuna za ulaznice + svakom djetetu sok i kokice, mami kavu a tati pivo..ovaj lukzus od 200-njak kuna može biti jedan od razloga zašto obitelji ne idu više zajedno u kino. U duhu amerikanizacije kina odlučili su i nas trovati litrenim dozama kole i gigantskim kokicama od 22 kune (a vrećica kokica u Konzumu na kojem katu niže košta 3 kune). A da ne govorim o običnoj vodi od pol litre po cijeni od 11 kuna koju oni dobiju po veleprodajnoj od cirka 2,5 kune. Fuj!
4. horor izlazak iz kina kroz napuštene hodnike kompleksa – e, za ovo sam sigurna da nije normalno. Ne znam dal je tako u svima, ali u riječkom Cinestaru ako izlaziš s projekcije nakon koje se još uvijek prikazuju filmovi u ostalim dvoranama, hladnokrvno te natjeraju da napustiš kino dvoranu kroz izlaz koji vodi u monstruozno napuštene i hladne hodnike šoping kompleksa u kojem se nalazi. I to sve samo kako bi bili sigurni da ih ne bi prevario time što ćeš ući u drugu dvoranu i gledati film koji nisi platio. Naravno, bez ikakve najave i objašnjenja. Pri prvom doživljaju nisam imala pojma što nam se događa. Pomalo zbunjena, pomalo u strahu nisam znala ni kamo idemo ni što nas čeka. Pogotovo, nakon odgledanog horora očekivala sam nastavak priče uživo. Odrasli će se još nekako i snaći, ali što je s djecom i tinejđerima. Iz uprave Cinestara kažu da imaju za to potrebne dozvole, naravno. No, dozvolu za nehumano i nedostojanstveno odnošenje prema gledateljima još nisam nigdje vidjela ni pročitala.
5.glasnoća – nek je preveliko, nek je preskupo, nek je preglupo, nek je preglasno! Prvih nekoliko puta morala sam se doslovce privikavati na preglasan zvuk megasounda iz megazvučnika koji su dočaravali filmske megaefekte, čepljenjem ušiju i popuštanjem. Pri izlasku s projekcije promatrala sam dal i ostalim ljudima, osim iz mozga, krvari i iz ušiju. Krvarilo im je, al zombiji nisu na to obraćali pažnju. To su činili vampiri u crnim Cinestar košuljama dok su ih pratili prema pustim hodnicima i oblizivali se..
- 11:37 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (17) - Can' touch this! - #
