utorak, 20.04.2010.
Što je zajedničko Titu i Jadranki Kosor?
Trenutak u kojem je hrvatska premijerka Jadranka Kosor zatražila autogram američkog predsjednika Baracka Obame tijekom «političke» večere, u potpunosti izjednačavam s povijesnim trenutkom kada je Tito obrisao pepeo Churchilove kubanke s njegovog kaputa, otkrivši, kako kaže Vrdoljak, svoj sluganski, seoski mentalitet. Što bi ujedno bio u odgovor na pitanje u naslovu. Ono što se eventualno, u Titovu obranu može reći da je njegov pokret bio mahinalan, automatski. No, što jest jest, Vrdoljakova primjedba stoji. Jadrankina opčinjenost i očaranost Obamom otkrila je u njoj malu seosku šiparicu koju je do sada više-manje vješto sakrivala i potiskivala, tjerala da čuči u svojoj mračnoj, praznoj i tihoj utrobi u kojoj poput jeke odzvanja tek glas Ive Sanadera u obliku mantre, no ovim potezom izvukla ju je na površinu, povrativši u zdjelu punu krumpir salate. Vjerodostojnije bi djelovala da je krumpir zamijenila bučom, budući da je porođena u selu Bučje pokraj Pakraca. Ne razumijem u kojem trenutku je političarka na najmoćnijem položaju u jednoj državi, osjetila potrebu da pristupi predsjedniku jedne svjetske velesile i zamoli ga da joj se potpiše na jelovnik. Koji trenutak je odabrala da to učini? Između zalogaja bifteka i salate?
Ni u najluđim snovima ne mogu zamisliti da jedan političar traži od drugog političara autogram, kao što ne bih mogla razumijeti niti to da jedan glazbenik od drugog glazbenika traži potpis za uspomenu. Bar ne od onih koji se smatraju profesionalcima.
Scenarij u kojoj Kosor moli Baracka za autogram poistovjećujem s onomim u kojem bi Berlusconi zatražio Putina da mu se potpiše na račun javne kuće. Ne doživljavam Putina Obamom, no analogija je priblično točna.
Učinivši ovaj, potpuno neočekivani i «sluganski» potez, premijerka nas je ponizila kao narod, stavivši nas u inferioran odnos spram Amerikanaca.
I kao da nije dovoljno što je napravila ovakav privatni gaf u političkoj ulozi, vrativši se iz Amerike, cijeli dan je provela davajući intervjue, hvaleći se što je učinila, što je jela, kako ju je Obama gledao, itd. Kao da slušam Avu Karabatić kako s dubokim poštovanjem govori kako joj je Branka Mutti objašnjavala sistem pranja suđa na Farmi te kako se zbog toga osjećala počaščenom i izabranom.
Imam dojam kako se o ovoj, po meni, važnoj temi premalo govorilo u našim medijima. Da je kojim slučajem, Jadranka Kosor išla na safari sa svojojm prijateljicom i tamo srela Gadafija, tulumarila s njim i vratila se kući sa sijenom u kosi i nekoliko modrica po leđima, te o tome govorila u ekskluzivnom intervjuu za Gloriu, bolilo bi me briga, no ono što radi na službenom posjetu drugoj državi u političkoj dužnosti i namjeri jedne premijerke države u kojoj ja živim, onda očekujem da poštuje moje ljudsko pravo da me ne ponižava i nedegradira kao građanina te iste države.
Možda najviše razloga za ljutnju u ovoj priči ima dizajnerica one crvene torbice s hrvatskim etno motivima koju je Kosor odbacila na pod, i to samo zato jer joj je Barack Obama tako rekao. Umjesto da ju je s ponosom reklamirala ostatku svijeta. Dabogda joj se ostvarila ona narodna koja kaže da neće imat para bude li torbicu držala na podu. Osim razmetanja sluganskim mentalitetom, naša premijerka otišla je joj niže, pokazala se podantnom i poslušnom ženom koja povija kičmu u prisustvu inteligentnog, šarmantog i moćnog muškarca. Nešto što si jedna Angela Merkel, Hillary Clinton ili Julija Timošenko nikad ne bi dopustile.
- 13:39 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (18) - Can' touch this! - #
