četvrtak, 22.07.2010.
Doktor Koliba
«Brzo, brzo, počešljajte se, pospremite svoj ormarić i vratite ga u početnu poziciju!!» - histerično će nova, 18.-ta po redu sestra u posljednjih 2 dana na odjelu Traumatologije.
«Stiže vizita!» - objašnjava mi moja 16-ogodišnja cimerica, veteranka na odjelu, žrtva gadne prometne nesreće objavljene u svim dnevnim novinama tog kobnog dana.
«Što će tražiti? Prašinu na Gloriji i otiske prstiju na mojoj šalici bolničkog, bljutavog čaja?» - mrmljam pod utjecajem ostataka narkoze. Niti jedna sestra/čistačica/učenica na praksi nije smatrala moju šalu duhovitom.
I konačno, nakon 2 sata pripreme i plejade čistačica, pomoćnih sestara, viših sestara, studenata medicine, pripravnika i ostalog bolničkog osoblja koje se više-manje besposleno muva po hodnicima i bolesničkim sobama, uz zvukove tuša i fanfara (u mojoj nadrogiranoj glavi) ulazi horda kuta u raznim nijansama plave, zelene, ružičaste i bijele. Ni nakon 5 dana nisam uspjela povezati hijerarhiju s bojom kute. Nisam bila dovoljno motivirana. A ni dovoljno pri svijesti zbog gutanja tableta protiv bolova naizmjenično s primanjem koncentrata istih inekcijom u ranjeno dupe, također naizmjence u lijevu pa desnu polutku.
Bez ikakve zvučne pozadine ali i kontakta očima, liječnik ovlaš baca jednosekundni pogled na moju bolesničku listu i na peti se okreće prema mojoj cimerici. Nakon misterioznog, velom tajne obavijenim liječničkim poslom upravo obavljenim nad okvirom mog kreveta strogo zategnute plahte, reprizira isti nad okvirom njezinog okvira kreveta te izlazi iz naše sobe uz pratnju svite koja vježba uspješno suzdržavanje daha u prisustvu svog nadređenog. Da je kojim slučajem svjedočio ovom prizoru, doktor House bi imao materijala za doživotno smišljanje sarkastičnih i ponižavajućih komentara i viceva na račun našeg zdravstvenog sustava. Gledam tako, neku večer epizodu u kojoj su djevojčici operirali tumor na mozgu tankom sondom kroz unutrašnjost gornje usnice kako bi ista nakon svega 2 dana bila otpuštena na kućnu njegu s osmjehom na licu. Dok sam se ja, nakon trosatne operacije desne ruke i ugradnje pločice duge 20 cm s 10 vijaka u kost podlaktice i lakta, «liječila» 5 dana u bolnici.
Već sam nekoliko prijašnjih tekstova posvetila mom oduševljenju zdravstvenim sustavom i lječničkoj praksi u Hrvata, no ovo iskustvo me odvelo u samu orbitu vlastitog oduševljenja hrvatskim liječnikom vulgarisom i popratnom impresijom njegovim osebujnim «bedside mannerom». Ne mogu se načuditi činjenici da mi se niti jedan, od milijun liječnik koji me (za)obilazio, nije predstavio imenom i prezimenom! Mislim, čak i doktor House, antipatično promrmlja svojim pacijentima prezime. A da ne govorim kako sam doslovce doživjela situaciju koja u kratkim crtama (kao što to tijekom vizite obično biva) ide ovako:
«To bi trebalo danas previti!» - doktor Neznamkakosezove govori ostalim Neznamkakosezovu doktorima misleži pritem na moju svježe operiranu ruku koja obilato krvari.
«Ja ću malo kasnije.» - javlja se doktor Štreber (za kojeg ću kasnije saznati da je agent Mlađi kirurg koji me je operirao) ne odvajajući pogleda sa svog Blackberry-ja. Padam u nesvjest od oduševljenja. Mislim da se (zalju)bljujem.
Kraj priče: Agent se nikada nije pojavio. Previjena sam tek za 2 dana. Slučajno. JEAH.
Sve u svemu, zanimljivo iskustvo koje me je koštalo otprilike kao sedmodnevni aranžman u hotelu s četiri zvjezdice s polupansionom u periodu najveće špice negdje na Makarskoj rivijeri. O čemu ću razmišljati cijelo ljeto lješkareći ispod mlaza najjačeg programa pod rednim brojem tri (slovom) i (brojkom) 3 mog turbo ventilatora u sobi stana na 12. katu!!! Rehabilitirajući lakat ledom iz plastične čašice nabijenim na čajnu žličicu! I love this game!
- 16:02 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
