utorak, 17.05.2011.
Ručna vs. tepih
(progoni me logika)
„Baci se na glavu!“, savjetuje me prijatelj, „Nemoj razmišljat! Samo se baci!“.
I baš bih se rado bacila. Širom raširenih ruku i zatvorenih očiju. Čvrsto bih stisnula kapke, toliko da više nikada ne progledam. Da poživim u magli, polusvijesti, s pola mozga. Druga polovica kao da mi je suvišna, teška i sputava. Taman onoliko da doživim, uživam opušteno u svemu što mi On može pružiti. A ima. Disneyland. Nudi cijeli konglomerat ideja za provod, iskrene emocije servirane na zlatnom pladnju, sirovu ali nježnu tjelesnost i nesputanu seksualnost. Čistu zabavu (pure entertainment!) Život uživo. Sve ono čega se ja bojim unatoč hrabrosti, znanju, samopouzdanju i bogatom repertoaru vještina kojim uspješno odajem dojam da pratim ritam. Ne zaostajem mnogo. Ravnopravan sam suigrač, partner na kojeg se s lakoćom osloniti, koji se bori rukama i nogama i ne poznaje koncept predaje. Redom vrline koje me čine poželjnim u timu pa opet, ne daju mi prostora da se prepustim. I opet me guši ta moja ručna koju sam povukla i ne dam ju spustiti. Čak i po cijenu da izgubim VIP ulaznicu za njegovu tvornicu snova i to u trajno vlasništvo.
Ostvariti funkcionalan odnos s nekim tko ti ne parira bar po većini dimenzija i slojeva čini se kao naporan posao. Isto tako, nije nimalo lako odrediti listu prioriteta po kojima se te dimenzije slažu po svojoj važnosti. Je li važnije za uspjeh odnosa da si partneri odgovaraju po emocionalnoj zrelosti, duhovnoj, financijskoj ili onoj društvenoj? Ili je pak sve stvar kemije koja vibrira između muškarca i žene koja je u stanju poremetiti sve ravnoteže i sile teže? I može li ona biti ljepilo za sve ono što je nespojivo između njih. Može li odličan seks i provod amortizirati sve ono što naši potpuno suprotni karakteri ne mogu. Vrijedi li od samog početka odnosa doprinositi, založiti sve krucijalne vrijednosti, prostirati se kao tepih kad osjetiš da bi to moglo biti to... (daj sve ili ništa / pristaj na sve ili ništa vječna dvojba...progoni me logika...kako da pobjegnem zdravom razumu?)... što točno znači „to je to“? Postoji li to? Je li objašnjivo? Može li se artikulirati? Je li zaista stvarno, opipljivo, osjetljivo ili je ipak riječ o iluziji pomoću koje se prepustimo lijepim osjećajima, uljuljkavamo u ugodni privid, spustimo ručne, zažmirimo i bacimo se?
Pogledam dolje i ustanovim da nema nikakve sigurnosne mreže, vatrogasaca s napuhanim balonima, elastičnog užeta oko noge, savršeno složenog padobrana u ruksaku, zračnog jastuka... samo upitnici iza bezbroj pitanja koja mi se roje po glavi dok uranjam glavu u njegova glatka, snažna prsa, pokušavajući dešifrirati njegovo opušteno bilo koje otkucava pod mojih uhom (koje sam naćulila za sve njegove zvukove)...
- 22:10 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
