utorak, 23.06.2009.
Strah i prezir u hrvatskom školstvu (1)
Surfajući webom slučajno nabasam na vijest naziva «Učenik išamarao profesoricu» popraćen video materijalom događaja. U Sremskoj Mitrovici učenik srednje strukovne škole ljut na profesoricu zadnji dan nastavne godine pokušava izbiti svoju jedinicu iz profesorice. Nakon verbalnog maltretiranja, učiteljica je udarila učenika koji je otprilike 2 puta veći i 4 puta teži od nje nakon što joj je on pokušao iščupati dnevnik iz ruku. Vjerojatno pokušavajući se obraniti od nasilnog učenika. Nakon čega u razmaku od 3 minute učenik snažno udara profesoricu po glavi više puta, šamara ju i pljuje joj u lice. Ostatak razreda sjedi i šuti, tek se dvojica učenika ustaju kako bi (bezuspješno) pomogli profesorici koja nije niti jednog trenutka jauknula niti reagirala na bilo koji drugi način. A nitko joj nije branio da izađe iz učionice.
Nije važno što se navedeni scenarij odvija u jednoj srpskoj srednjoj školi. Ovakvih škola ima i u Hrvatskoj, ovakvi učenici sjede i u našim klupama, a ovakve profesorice odgajaju i obrazuju našu djecu. Kao i kod svakog zločina, određujemo žrtve i počinitelje. U ovom slučaju, svi prisutni u učionici ujedno su počinitelji i žrtve. Dok jedan učenik udara a ostali mirno sjede i šute (te pritom i hladnokrvno snimaju mobitelom), podjednako sudjeluju u nasilju nad profesoricom. Isto tako, profesorica koja trpi verbalno maltretiranje učenika, na njega ne reagira na vrijeme i na pravi način, te se usudi podići ruku na učenika koliko god on agresivan i drzak bio, podjednako je kriva za zlo koje se dogodilo. Profesorica koja svaki dan odlazi na posao na kojem ju učenici zlostavljaju, ponižavaju i onemogućavaju da radi svoj posao, a učenici žive, uče, rade i odrastaju u takvim uvjetima čini ih sve skupa žrtvama sistema i društva u kojem tonu i propadaju. Ono što je žalosno u cijeloj priči je činjenica koliko je bespomoća i jadna žena koja je nakon godina studiranja i godina i godina posvećenih obrazovanju mladih ljudi, doživjela da ju hladnokrvno mlati i ponižava ogromna, neodgojena sedamnaestogodišnja osoba koju pokušava nečemu naučiti. Vjerojatno ga nakon karijere maloljetnog zlostavljača u budućnosti čeka karijera silovatelja, ubojice ili barem lopova. Ne želim biti licemjerna i opravdavati niti na trenutak profesoricu iz priče, ali budući da sam i sama učiteljica sa iskustvom rada u školi sa jako teškim socijalnim slučajevima, mogu se nakratko staviti u kožu pretučene profesorice. Sve češće odjekuju klišeji «nisu vremena kao što su nekad bila», «kad smo mi išli u školu toga nije bilo» koji nam mogu svima ići na živce, ali to ih ne čini manje istinitima. No, još uvijek nitko ne poduzima apsolutno ništa. Tu i tamo, nakon što neki bombastični slučaj dospije u novine i počne živjeti umjesto školskim, medijskim životom, odradi se jedna – dvije televizijske emisije i gotovo. Sjeća li se itko danas sramotne priče HIV pozitivnih djevojčica? Što je s njima i kako žive? Zna li itko o slučaju učiteljice kojoj je učenik osnovne škole zabio nož u trbuh? Priča ima svakim danom sve više i više, a doza nasilja samo se povećava. Od sramotnih činjenica koje su pokazatelj nuspojava loše socijalne i odgojno – obrazovne politike, zastarjelog i zakržljalog odgojno – obrazovnog sustava, nebrige za posljedice rata na djecu koja posljednjih mjeseci postaju punoljetni građani, radimo senzaciju, dižemo tiraže i svaljujemo krivicu s lijeve na desnu stranu, sa onih koji su bili na one koji dolaze. Kao da se radi o nečijoj tuđoj djeci a ne našoj! Kao da će ta frustrirana, agresivna djeca jednoga dana hodati ulicama neke druge države, živjeti i raditi u nekim tuđim susjedstvima, a ne našim! Umjesto da se skupe tzv. stručnjaci i pronađu metode i načini za efikasnu prevenciju, terapiju i rehabilitaciju koja djeluje. Sustav koji djeluje. Sustav koji djeluje. Sustav koji pokazuje vidljive rezultate. Rezultate koje možemo vidjeti i osjetiti. Psihologija, pedagogija, socijologija? Kakve su to znanosti i tzv. stručnjaci koji ne mogu predvidjeti posljedice rata na djecu i ljude, posljedice u društvu, predvidjeti probleme, emocije, reakcije te ih spriječiti, svesti na minimum, zaštititi sve nas?
Tvrdim da se hrvatske škole polako, iz dana u dan sve više pretvaraju u popravne domove. Uskoro će elitne, privatne škole i njima svojstveno kvalitetno školovanje postati luksuz i privilegija bogatih.
Možemo li kriviti djecu što u ovakvom društvu, u kojem svakodnevno gledaju nepravdu, nemar, prava bez odgovornosti i sankcija, na bespomoćnost odgovaraju agresijom i nasiljem? Vjerujem da ne znaju drugačije. Dijete odgaja prvenstveno roditelj, zatim obitelj, potom okolina. Posao profesora je da u prvom redu, obrazuje služeći se između ostalih, odgojnim metodama. Nema tog profesora koji može «pokvariti» ono što je dobar roditelj usadio u svoje dijete, kao što ne postoji profesora koji može «ispraviti» sve ono loše što je djetetu učinio loš roditelj.
Danas svatko može biti roditelj. Dobar, loš, nikakav, svejedno je. Nitko ne kažnjava loše roditelje, ali ih ni ne obrazuje. Danas nam za bilo koji posao treba svjedodžba, diploma, završeni seminar ili barem nekakva dozvola. Samo za posao i odgovornost roditelja ti ne treba apsolutno ništa.
- 20:40 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
