petak, 08.04.2011.
Tko tu kome i za koga?
Povodom uprizorenja performansa» «Neraskidive niti: Radnice u kulturi za radnice u tekstilnoj industriji» u Opatiji
(Započinjem upozorenjem i obećanjem koje uglavnom izbjegavam.)
Iz poštovanja lika i (ranijih) djela autorica navedenog neznamkakobigadefinirala, al' hajd'mo pokušati s «kazališnim performance-om» (Udovički i Govedić), a vis-a-vis, ranjivih radnica propale tvornice tekstila Kamensko u Zagrebu, potrudit ću se iz petnih žila progovoriti o dojmovima i dvojbama oko doživljenog uprizorenja razumno, umjereno i s dozom samopoštovanja.
Kako je neopisivo nezahvalno kritički promišljati svaki akt prožet socijalno osjetljivom tematikom, podjednako je teško javno uputiti mu lošu kritiku. Situaciju intenzivira činjenica da je riječ o cijenjenim autoricama uvaženima u domicilnim kulturnim sferam a a dodatnu ju podjarmljuje sadržaj temeljen na emocionalnoj izloženosti žena koje je izdao i zajebao sustav, čovjek pa i svi mi pomalo.
Uprizoreno djelo izaziva. No, nažalost ne emocije, reakciju, motivaciju da pojedinac nešto poduzme, želju da se nešto promijeni i učini nešto za tzv. bolje sutra. Ili barem nije izazvalo mene. Mene izaziva tek da puno toga ispretresem. Muči me samo kojim redosljedom da to učinim.
Odlučujem početi od kronološkog zbivanja unutar mene same kako se što na sceni odigravalo. Započinjem pozdravom scenografiji koja je uspjela da povremeno zaboravim da se nalazim u kongresnoj dvorani uglednog opatijskog hotela, jer nisam se mogla oteti dojmu neukusa da nezaposlene radnice prepričavaju svoje tužne životne priče dok se u susjednom krilu turisti toćaju u welnessu. No, nebilajababaroga, pa ću reći kako se ista situacija može protumačiti kao sarkazam s duboko potresnom porukom! Okej.
Čim su radnice stupile na pozornicu i poredale se, omađijala me vrlo direktna asocijacija na odličnu predstavu «Srce moje kuca za nju» Montažstroja i Plesnog centra Tala izvedena prije više od godinu dana u hrvatskim narodnim kazalištima. Predstava koja iskreno i bez zadrške progovara o uvrnutim prioritetima i fascinacijama Hrvata uspjehom nogomente reprezentacije dok u stvarnom životu na svakom koraku posrćemo preko žena prožvakanih sličnim scenarijem posttranzicijskog karaktera. Publici kojoj ima smisla izvoditi kad već Sabornica ne ugošćuje kazališne trupe, osim onih cirkusnih. Sve navedeno čini ovu verziju kopijom koja je, osim što je loša, očekivana i nemaštovita, poprilično i zakašnjela. Jer, kada radnice svoj mučni štrajk glađu nakon 7 mjeseci rada bez plaće nazivaju presedanom u Hrvatskoj, pomislim da bi ovaj «kazališni performans» bio presedan da je osmišljen i uprizoren onog trenutka kada njihova plaća prvi put biva neuplaćena. Kao što bi presedan, a samim time i istinska podrška, bio da su radnice u kulturi pomogle radnicama u tekstilnog industriji da na vrijeme sastave i podnesu prijavu protiv onih za čijom zatvorskom kaznom radnice danas vape! Vape s pravom, kao što su u pravu što ih prozivaju i poduzimaju sve što se legalno poduzeti može, no s kampanjom, odazivom i publikom koja ih gleda nisam sigurna obraćaju li se na pravu adresu. I hoće li se sav uložen trud isplatiti. Jer, ako se obraćamo krivim ljudima, izazivamo suosjećanje u onima koji već (su)osjećaju, iznosimo pouku bez lekcije, ne nudimo rješenje ili praktične prijedloge za promjene u praksi, motiviramo masu na konkretno reagiranje kako bi prevenirali slične sudbine, jesmo li postigli ikakav cilj ili imamo tek novi reality show? Jer, danas se ljude ne šokira tek tako. Šokira ih svakodnevni život puno brutalnije nego što će jedan prosto sklepan «performance» ikada. Dakle, valja biti brutalniji od života, brutalno iskren. Počevši od odustajanja od senzacionalnizma koji nije proaktivan, pucanja iz velikih pušaka iz kojih se ne dimi u imaginarnu metu. Kao i od svakog oblika snobissima, izdupetativirissima, lažne skromnosti i kvaziempatije. Nije dovoljno samo se probuditi, treba obrisati krmelje, izlječiti mrenu na očima i skinuti paučinu sa samozavaravanja da će država učiniti nešto za pojedinca.
Do kraja ovog teksta poprilično sam se istrošila. Čak toliko da nemam snage osvrnuti se na indiskretno veličanje feminizma koje se, umjesto priznavanja povijesnih borbi za bolji položaj žena i svih njezinih žrtava, uspjelo pretvoriti u tihu mizandriju inputiranjem mantre kako «ne postoji bespomoćna žena već samo bespomoćni muškarac».
Po završetku, kongresnom salom prolomio se snažan pljesak uz stajuće ovacije. Ja nisam pronašla razloga da zapljesnem ni ustanem, osim s intencijom da što prije izbjegnem salvu poluistinitih komentara tipa «Bitno je da smo mi došle to podržat!». Vozeći se do kuće razmišljala sam ne bi li odgonetnula na koji su točno način radnice u kulturi pomogle radnicama u tekstilnoj industriju. Kako bi mogle uopće? Osim možda one u nezavisnoj kulturi. Umjetnice koje znaju što znači raditi, a biti neadekvatno plaćen, suočavati se s financijskim izazovima u svakom novom projektu, pitati se hoće li biti razumijevanja i podrške za nove projekte od strane onih koji donose odluke kako će raspodijeliti naš novac? Pitam se može li jedna njegovana glumica zaposlena u nacionalnoj kazališnoj kući s tretmanom dive (bila u podjeli ili ne bila), doživjeti i proživjeti horor jedne potplaćene, ekploatirane i zaboravljene radnice Kamenskog, osim ako metodički prema Stanislavskom, Strasbergu, Meisneru, ne interpretira taj lik...
Ako kojim slučajem griješim dušu, pa se prihod od ulaznica uplaćuje otpuštenim radnicama tvornice Kamensko za pokrivanje nedozvoljenih minusa na tekućim računima, sama ću se posut pepelom. Ako je to ipak slučaj, autorice su trebale razmisliti o Severininom koncertu. To bi bila podrška koja neće ostati na rubu deklarativnog i marginalnog.
- 11:43 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
