utorak, 27.12.2011.
U ime oca, sina i svih nas luđaka
Odričem se luksuza pripadanja.
Odričem se ljudskih epiteta, apetita i svih srodnih im tema.
Danas se opraštam od onih koji su mi formom nalik,
onih koji hodaju u svojim kožama kao u cipelama,
koji nose svoja fizička tijela kao pomodne torbice,
koji se kite poželjnim vrlinama kao modnim dodacima.
Posljednjih dana ne osjećam se najbolje kao ljudsko biće.
Mislim da mi se forma istrošila, izlizala kao što se izližu đonovi cipela.
Evo, pristajem na predaju.
Predaju koja podrazumijeva moj neuspjeh da ostanem i opstanem ljudsko biće. Pristajem na transcendenciju. Na to da se ponovo kreiram, poprimim sasvim drugi, meni odgovarajući oblik.
Pristajem na proglašenje nekom drugom vrstom.
Dapače, sama ću se deklarirati.
Samoinicijativno pristajem proglasiti se ludom.
Vjerujem da se svaki izdvojeni ovako osjećao na početku.
Neprilagođeno. Zatim izolirano.
Zapravo, već jako dugo vremena se osjećam izolirano.
Usamljeno.
Uvijek sam pomišljala da je riječ o jednostavnoj formi tuge.
Vjerovala sam da sam tužna iz nekih samo meni logičnih razloga.
Samo ih nikad nisam pronalazila. Usustavljivala.
Nisam mislila da je potrebno.
Jer ionako sam usamljena u tugovanju,
pa kome onda uopće treba išta objašnjavati.
Zato dan danas ne volim didaskalije.
Objašnjenja su općenito, potpuno suvišna.
A sve što je suvišno ne treba koristiti.
Tako je jednostavno.
Kao i sve pametne stvari u životu.
Zato, hajmo šutjeti.
I uživati u šutnji.
Zajedno.
U ime svih nas luđaka.
- 16:52 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (4) - Can' touch this! - #
